gospon profesor
srijeda, 31.03.2010.
Don Kustić, ponovno
Pedofilska afera ateistička je urota protiv Crkve.
Živko Kustić, novi broj Globusa
Evo, 28. ožujka objavio sam post u kojemu komentiram izjavu don Kustića da seksualnog zlostavljanja djece najviše ima u "civilnim školama i obrazovnim institucijama". Možda me malo i čudi što od nekoliko desetaka tisuća nastavnika u ovoj zemlji nitko nije našao za shodno tražiti barem ispriku, ali bit će da je to zato što su već navikli na ponižavanje.
Kako bilo, zanima me kako vi gledate na stvari: je li riječ o ateističkoj uroti, ili je riječ o uroti šutnje?
utorak, 30.03.2010.
Citat
“U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, narodi Jugoslavije, u tom najsudbonosnijem času svoje povijesti imali su takvog općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i povijesti uopće.”
Citat nije moj.
A čiji je?
nedjelja, 28.03.2010.
Gospon Kustić
Don Živka Kustića čitam još od djetinjstva (Tomica i njegova pisma), pročitao sam i knjigu Hrvatska – mit ili misterij, a redovito pratim i njegovu kolumnu u Jutarnjem listu. Čitam ga ne zato što bih bio nešto posebno „navezan“ na njega, kao što nisam „navezan“ niti na fra Zvjezdana Linića ili, božemiprosti, Borisa Dežulovića, čije tekstove također pratim. Čitam ga, dakle, jer mi je zanimljivo kako komentira dnevne događaje u svjetlu višeznačnih biblijskih stihova i neoborivih vjerskih istina, često na neobično maštovit način. Budući da i sâm imam smisla za paradokse, relativno dobro podnosim logičke vratolomije i intelektualno žongliranje poštovanog klerika.
Pa ipak, ovaj put je, rekao bih, pretjerao. Naime, u subotu je, u kratkom intervjuu novinaru Jutarnjeg lista, na pitanje o „nizu seksualnih skandala u Crkvi“, odgovorio sljedeće: „Treba pogledati u oči činjenicama i shvatiti da je takvih zločina uvijek bilo, u manjoj ili većoj mjeri, ali gledajući razmjerno, bilo ih je više izvan crkvenih struktura nego u njima. Seksualna zloporaba djece najviše se događa u obiteljima, civilnim školama i obrazovnim institucijama. To što se dogodilo u Crkvi razmjerno je manje od onoga što se događa u drugim dijelovima društva. Međutim, javnost je uvijek osjetljiva na seksualne skandale, a s druge strane od svećenika se uvijek očekuje da bude svjetlo u tami. Gledano u postotku, tih je pojava još uvijek malo u crkvenim institucijama. Ako ih ima, onda ne smije biti nikakvih zapreka da se odgovornima sudi“.
Na stranu to što se ovdje implicira ono „i drugi to rade“, kao da bi se time odgovornost za nedjelo razvodnila, na strano ono zaključno „ako ih ima“, jer, čemu „ako“, kad je jasno da „tih pojava“ uistinu ima, na stranu to što ih ima, statistički gledano, „još uvijek malo“ kad je o crkvenim ustanovama riječ, ono što me zapravo naljutilo jest spominjanje zloporabe djece koje da se „najviše događa u… civilnim školama i obrazovnim institucijama“. Naime, ne sjećam se da sam, ne samo u posljednje vrijeme, nego uopće ikada na naslovnicama novina čitao o tome da bi neki profesor godinama seksualno zlostavljao učenike, i da bi to njegov ravnatelj znao i prikrivao. Ili da bi o tome pisao nadležnim službama i osobama u ministarstvo pa da bi i one to zataškavale. Sporadično se pojavi neki članak o kakvoj pustopašnoj američkoj ili češkoj profesorici (pročitao sam dva ili tri takva u zadnjih dvadesetak godina) koja je zavela napaljenog srednjoškolca pa je smjesta ostala bez posla, no o tome da bi neki logoped u poliklinici SUVAG napastovao gluhonijemu djecu, za to nisam čuo. Ne kažem da u „civilnim školama i obrazovnim institucijama“ nema osoba pedofilskih ili hebefilskih/efebofilskih sklonosti, ali moj je dojam upravo suprotan dojmu don Kustića: gledajući razmjerno, rekao bih da ih je manje nego u crkvenim strukturama. Jasno, ni don Kustić niti ja ne raspolažemo pravim podacima, vjerodostojnim statistikama i znanstveno verificiranim istraživanjima. No, činjenica jest da ni sâm rimski biskup ne niječe neugodno velik broj do sada otkrivenih, a do nedavno prikrivanih, slučajeva.
Koliko s cijelom tom svinjarijom ima veze celibat osjetljivo je pitanje i ne treba brzati s odgovorom. Možda bi, netko će se zapitati, i u „civilnim školama i obrazovnim institucijama“ također bio povećan broj slučajeva molestiranja djece kad nastavnici ne bi imali kakav-takav seksualni život izvan radnog mjesta. (Ipak, u školama je situacija takva da će te roditelj prijaviti već i za jedinicu iz zalaganja, a nekmoli za što gore.) Celibat je moguće plemenita ideja, na rubu misterija, i netko možda uistinu uspije sublimirati svoju seksualnu energiju i preusmjeriti je na nesebično darivanje sebe drugima, no, praksa često ne ide u korak s teorijom, niti plemenite želje sa stvarnim životom.
Na koncu, ono što mi se – osim, dakako, samog zlostavljanja nemoćnih – čini najproblematičnijim aspektom svega ovoga jest očito višedesetljetno prikrivanje samih počinitelja nedjela od strane onih koji su za njih znali, naime, drugih svećenika i nadređenih (bojim se i pomisliti do koje razine je zavjera šutnje išla). Pretpostavljam da su time željeli zaštititi Crkvu od zlonamjernih komentara i sačuvati pred prljavim svijetom imidž čistoće crkvenih struktura. Ali, avaj!, učinili su time samima sebi medvjeđu uslugu. Crkva, kako je ja – naivno? – zamišljam, prva bi, po prirodi svoga poslanja, trebala reagirati na prijestupe svojih službenika, napose na ovako krupne poput ovih. I to ne internim istragama daleko od očiju javnosti i pukim premještanjem prekršitelja Božjih, crkvenih i civilnih zakona u drugu župu.
Pade mi na pamet zgoda iz Djela apostolskih (5,1-11) iz koje se vide standardi istinoljubivosti u ranoj crkvi. Ljudi su i za manje prijestupe umirali od straha.
Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. Petar mu reče: "Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!" Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju. Nakon otprilike tri sata uđe njegova žena ne znajući što se dogodilo. Petar joj reče: "Reci mi, jeste li za toliko dali imanje?" Ona odgovori: "Da, za toliko". A Petar će joj: "Što vam bi da se složiste iskušati Duha Gospodnjega? Eto na vratima nogu onih koji ti pokopaše muža! I tebe će iznijeti!" Ona se umah sruši do njegovih nogu i izdahnu. Oni mladići uđu, nađu je mrtvu, iznesu je i pokopaju uz muža. I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli.
Tako, umjesto da se provlači teza o masonskim podvalama (ne kažem da se anticrkveni krugovi ne vesele skandalima o kojima je riječ) i otvorenom ratu protiv katoličke crkve, o kojima čitam na katoličkim forumima, mislim da bi svima kojima je do ugleda Crkve bilo bolje da ih spopadne silan strah zbog ovoga u nebo vapijućega grijeha. Crkva (tj. svi ljudi koji je čine) će biti autentična u onoj mjeri u kojoj je sposobna i spremna beskompromisno se suočiti s vlastitim grijesima. Sve ostalo, pa i podacima nepotkrijepljene izjave poput one da se zlostavljanje djece „najviše događa u… civilnim školama i obrazovnim institucijama“, jest samozavaravanje koje nipošto neće uvećati ulogu Crkve u društvu.
petak, 26.03.2010.
Grafit
Umro je prosvjetni radnik.
Obdukcijom će biti utvrđeno od čega je uopće i živio.
ponedjeljak, 22.03.2010.
As the Dark Wave Swells
Uključite zvučnike i na 4,40 min zaboravite na dnevnu politiku. ;)
subota, 20.03.2010.
SFRJ za ponavljače
U rukama mi se našla knjižica Dejana Novačića, SFRJ za ponavljače: turistički vodič (Znanje d.d., 2009.) koja nekima neće značiti ništa, neke će uzrujati već zbog dvoznačnog naslova, a neke će, poput mene, nasmijati. U Socijalističkoj („Zato što u njoj vlada socijalizam.“) Federativnoj („Zato što je sastavljena od više naroda i narodnosti.“) Republici („Jer u njoj vlada narod.“) Jugoslaviji („Jer u njoj žive južni Slaveni.“) živio sam gotovo četvrt stoljeća pa sam imao vremena, htio to ili ne, popamtiti cijeli niz službenih mitema (Igmanski marš, Desant na Drvar, Neretva...), mnoštvo imena (Marko Belinić, Ema Derossi-Bjelajac, Milutin Baltić, Lazar Mojsov, Stevan Doronjski, Vidoje Žarković, Ali Šukrija, Milanko Renovica… zvuči poznato?) i društvenih rituala (štafeta, skupljanje salveta, udaranje čvrgi, ORA-e, dvajzdeveti...). Knjiga varljivog naslova, naslućujete, ipak nije klasični turistički vodič: prije je to nekakva srpska ujdurma, kao da su je pisali napušeni Rokeri s Moravu u suradnji s Monty Pythonima, što obećava dobru zabavu ljubiteljima uvrnutog humora i rekonstruiranja povijesti. Hoće li netko knjigu doživjeti kao jugonostalgičarsku ovisi, ako je dovoljno star, o njegovim osobnim iskustvima, ili pak o vrsti mema (mem: element kulture za koji možemo smatrati da se prenosi negenetskim putem, osobito oponašanjem) koje je pokupio od okoline u kojoj je odrastao.
Evo odlomka:
Partizani su božanska bića magičnih moći i natprirodnih osobina. Vrhovni partizan je drug Tito iz čije se glave rodio Milovan Đilas. Iz njihovog kasnijeg braka rođen je Vladimir Bakarić, a iz braka druga Tita s Konjuh planinom rođen je Aleksandar Leka Ranković.
Edvard Kardelj bio je suptilan, pa je rođen iz morske pene, zbog čega su ga zvali „Bevc“, a Koču Popovića slučajno su našli u glavici kupusa. Najveći junak među partizanima bio je Sava Kovačević, koga je rodila Cana Babović u braku s Prvom proleterskom udarnom brigadom. Iznad svih je Nikoletina Bursać koga je kentaur Vladimir Nazor našao ispod jednog kamena u Hercegovini, othranio svojim mlekom i naučio da puca iz „šarca“ i da baca kamena s ramena, pripremajući ga tako za borbu protiv htonskih božanstava Lera i Špera. U toj borbi Nikoletini je pomogao Boško Buha, koga je donela roda, i čijim je junaštvima otvoren novi herojski ciklus za niže razrede osnovnih škola i čiji su podvizi opisani u Homerovom spevu „Ženevska konvencija i upotreba dece u ratnim dejstvima“.
petak, 19.03.2010.
Tko je autor...
...sljedećeg citata?
Da se danas među nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića i karakterom Marka Marulića, naši razni elementi i elementice, elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bijelom da su mlakonje i mediokriteti i kod nas u odlučnoj većini, političkoj i književnoj, pa da se treba pokloniti glasu većine, glasu naroda, glasu božjem, ergo glasu gluposti.
petak, 12.03.2010.
Raditi ili plandovati?
Je li rad muka i prokletstvo („…u znoju svojeg lica jest ćeš svoj kruh…“) ili bismo u njemu trebali pronaći „smisao“ („…ukupnost vrijednosti i svrhe“)? Možda je za nekoga tko šalje izvješća za dnevne novine s dalekih egzotičnih destinacija to vrlo „smislen“ (i dobro plaćen) posao, a nalazi li smisla u svom poslu netko tko mora zgrbljen rintati u kakvom pogonu (ili što već) trebali bismo pitati dotičnu osobu.
Trebamo li očekivati od posla da nas učini sretnima? Da bude dio našeg identiteta? Da ga obavljamo s veseljem i da jedva čekamo da mu se opet vratimo? Mnogi bi danas potvrdno odgovorili na ta pitanja, a možda dio muke koju također mnogi osjećaju kad ujutro odlaze na radno mjesto proizlazi upravo iz raširenog vjerovanja da uistinu postoji posao koji bismo toliko voljeli raditi da ga zapravo na kraju i ne bismo smatrali poslom.
Kao i kad se radi o muško-ženskim odnosima, zaljubljenosti kao idealu i nesretnim brakovima u kojima više nema „ljubavi“ pa više nemaju „smisla“, i kad je rad i naš odnos prema njemu u pitanju, stvari su uvelike izmistificirane. Naime, ljudi su, kad je ovo prvo u pitanju, tom području života drugačije pristupali i drugačije ga doživljavali prije pojave holivudskih filmova, prije romantizma ili prije pojave trubadurske poezije. Zaljubljenost nije bila priželjkivano stanje niti se očekivalo da se muž i žena „vole“ u onom smislu u kojem to danas shvaćamo (otprilike, da stalno „osjećaju ljubav“).
Tijekom stoljeća mijenjao se i odnos prema radu, radnom mjestu, profesiji, zvanju, pozivu. Najumniji ljudi antike, primjerice Aristotel, fizički rad smatrali su nečim što nije dostojno slobodnog čovjeka, dakle nečim što je pripadajuće ne-ljudskom svijetu robova i životinja. Priča se i da je neki rimski patricij jednom pao u nesvijest kad je ugledao roba kako kopa kanal. Cijenila se dokolica, rad nije bio za prave ljude. U dokolici se moglo posvetiti razmišljanju i stvaranju. Ideal je bio plandovanje.
Zatim judeokršćansko doživljavanje rada kao prokletstva zbog grijeha praroditelja. Evo što sam pronašao na jednoj katoličkoj stranici: „Nakon grijeha prvih ljudi u zemaljskom raju, stigla ih je Božja kazna: 'U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, u prah ćeš se vratiti' (Pos 3,19). S pravom se može reći da sve tegobe, svi napori i žrtve zemaljskog života Bog skuplja u jednu riječ: Znoj! Od trenutka prvog grijeha pa do svršetka svijeta Adamova djeca znojit će se u brojnim i teškim životnim borbama. Ljudskim znojem oblivene su stare egipatske piramide i mnoge druge čudesne građevine starih vremena. Svaki kamen nakvašen je znojem milijuna robova i tako stoljećima sve do naših dana. Znoje se radnici u tvornicama, u dubokim rudarskim oknima, poljodjelci na polju, u vinogradima, na oranicama, voćnjacima“. Rad je muka i Božja kazna.
Kršćanski veliki narativ, barem što se tiče Knjige postanka, ne ostavlja baš prostora za optimizam kad je u pitanju traženje smisla i zadovoljstva u radu. Pa kako je onda došlo do toga da se mnogi od nas pitaju „što bi u životu trebali raditi“ i „koji je naš pravi posao“, kako je došlo do toga da posao koji obavljamo mrzimo i vjerujemo da negdje postoji neki koji bismo voljeli? Jasno je da ovdje ne nudim definitivne odgovore, ali, stvari su se, izgleda, počele mijenjati negdje u doba renesanse/reformacije pa naovamo kad se praktični rad malo pomalo počeo cijeniti, barem u nekim dijelovima svijeta (Zapadna Europa i kasnije Sjednjene Države).
Evo što o tome piše Alain de Botton u svojoj knjizi Radosti i jadi rada (SysPrint, 2009.), a vezano uz, tijekom povijesti, suprotstavljene pristupe radu u okviru protestantizma i katoličanstva: „U katoličkoj dogmi definicija plemenitog rada uglavnom se ograničava na onaj koji obavljaju svećenici u slavu Boga, a praktični i komercijalni rad degradiran je na najnižu kategoriju nepovezanu s iskazivanjem bilo kakvih specifičnih kršćanskih vrlina. Za razliku od toga, protestantski pogled na svijet razvijen tijekom šesnaestog stoljeća pokušao je uzvisiti vrijednost svakodnevnih zadaća, iznoseći tezu da mnoge naizgled nevažne aktivnosti omogućuju onima koji ih obavljaju da putem njih izraze vrline svoje duše. U takvoj paradigmi, poniznost, mudrost, poštovanje i dobrota mogu se prakticirati i u dućanu, i to ništa manje iskreno nego u samostanu. Spasenje se može postići na razini svakodnevnog života, a ne samo u velikim, posvećenim trenucima koje privilegira katoličanstvo. Metenje dvorišta i slaganje rublja u ormar mogu biti tijesno povezani s najvažnijim temama postojanja“.
Ovo me pomalo podsjeća na u katoličanstvu dugo vremena podrazumijevanju zamisao da su oni koji se odluče na svećeničko ili redovničko zvanje i celibat, koji osjete „poziv“, nekako „svetiji“ od laika/oženjenih, a od čega se, koliko pratim, ipak u velikoj mjeri odustalo; naime, danas se od teologa može čuti da se u bilo kojem „stanju“ na putu posvećenja može biti sasvim dobar vjernik katolik, ravnopravan „profesionalcima“. Rekao bih da se sličan pomak tijekom novoga vijeka dogodio i kad je odnos prema radu u pitanju pa mi se čini – ispravite me ako griješim – da je došlo do približavanja protestantskim nazorima. Ali, protestanti su ipak dobrano potegnuli kad je posao u pitanju pa je na temelju famozne protestantske radne etike izgrađen, primjerice, cijeli američki imperij.
I u Zapadnoj Europi tijekom osamnaestog stoljeća buržoazija je sasvim okrenula leđa Aristotelu i stihovima iz Knjige postanka. Alain de Botton: „…zadovoljstva koja je grčki filozof poistovjetio s dokolicom sada su bila pripisana sferi rada, dok je zadaćama lišenim financijske nagrade oduzet svaki smisao te su degradirane na nasumično amatersko prtljanje. Najednom se počelo činiti nemogućim da čovjek može biti sretan i dokon, baš kao što je nekoć bilo nevjerojatno da onaj tko radi može biti čovjek“.
Vidite? Buržujski filozofi okrenuli su Aristotela naglavačke, a protestantski teolozi od rada (i štednje) načinili su vrlinu nad vrlinama, proširujući pojam „poziva“ i na profana zanimanja. I doista, prihvati li se ovakvo gledište, čovjek se može uvjeriti da je svaki posao koji obavlja istinski vrijedan pa u Americi možete sresti portire, taksiste, čistače ulica, radnice u praonicama rublja itd. koji maestralno i predano obavljaju svoje poslove jer ih doživljavaju kao svoj „poziv“.
Sad vam je jasnije i zašto se neke naše posve sekularne novine svako toliko moralizatorski, kao da te članke piše neki kalvinistički pastor, zgražaju nad „lijenošću“ (a to je smrtni grijeh!) naših radnika/profesora, zašto se upire prstom u vazda prepune terase na kojima se besposleno ispija kava itd. Jasno je, novine promoviraju upravo tu protestantsko-buržujsku paradigmu pristupa radu i stavljaju je na nos narodu koji nema protestantsko-buržujski mentalni sklop.
I tako, je li vam lijepo raditi, želite li promijeniti posao, osjećate li ono što radite kao svoj poziv, ili biste radije dokoličarili? Treba li i može li se u radu pronaći smisao? Je li rad gubitak vremena ili se vrijeme gubi kad se ne radi? Je li rad kazna ili je stvorio čovjeka? Biste li radili da ne morate? Jeste li lijeni osobno i jesu li Hrvati ljeniji od Amerikanaca? Itd.
ponedjeljak, 08.03.2010.
Prigodno
"Veliko pitanje na koje nije dan odgovor i na koje ni sam nisam u stanju odgovoriti poslije trideset godina istraživanja ženske duše glasi: što žena zapravo želi?"
S. Freud
subota, 06.03.2010.
Pjesma tjedna
Tin Ujević: ČIN SPUTANIH RUKU
U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.
Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.
Svi oni obaraju bore čela ponižena,
svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.
Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla.
Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.
Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
onda se bude: na šini željeznica hukti,
otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.
Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.
Rastu, u prostor vrcane, pilane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne
u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.
Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.
Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta.
Grme i gromore potmule oblasti suterena
u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.
Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!
U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
"O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"
U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,
mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.
I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjega rada,
spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;
A da im tamo barem, pored zdjele supe,
daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe
za ljubav i za snagu umornog Hefesta!
I danas također, "spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione, klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada", samo ne iz "vreve radione", nego s burze rada...
petak, 05.03.2010.
Plemenita neoprosvjetiteljska kampanja: zaštitimo nasilnike!
Prenosim tek jedan između nekoliko novih izvještaja o socijalnoj patologiji što je u posljednje doba zahvatila učeničku populaciju.
Ono što me navelo da izdvojim ovaj slučaj jest jetki komentar novinara Večernjeg lista koji sam istaknuo na kraju teksta.
Zlostavljali najboljeg učenika jer želi biti krojač
Na putu da postane vrstan krojač i nastavi obrazovanje u tekstilnoj struci, učeniku trećeg razreda sisačke Obrtničke škole Mati Klobučaru pokušala se ispriječiti veća skupina nasilnika, školskih kolega. Izložen upornu psihičkom i fizičkom maltretiranju, bez ikakve zaštite, Mato je prestao polaziti nastavu. A najbolji je učenik i izborio je nastup na skorom državnom natjecanju krojača.
Spasa nije bilo
– Nisam više mogao izdržati. Kolege me maltretiraju već godinu dana. Počelo je zadirkivanjem jer sam jedini mladić u odjelu krojačica. Dobacivali su mi da sam krojačica, imam “pedersko” zanimanje, da sam gay. A onda je počelo fizičko nasilje koje je eskaliralo za posljednjeg snijega. Na ulazu u školu skupina učenika napala me ledenim grudama. Htio sam umaći u školu, no iznutra su držali ulazna vrata zatvorena. Nakon nekoliko gruda u glavu, pao sam u nesvijest i dobio epileptični napad pa mi je pomoć pružena u sisačkoj bolnici. Kad sam došao sebi, slučaj sam prijavio upravi škole i policiji – kaže Mato.
Ravnatelj Obrtničke škole Ivica Beloglavec bio je iznenađen događajem. Kaže da sličnih u posljednje vrijeme nije bilo. Razgovarao je s učenikom i njegovom majkom Jasnom Balen pa je dogovoreno da Mato zbog sigurnosti ne mora dolaziti na nastavu već samo na polaganje ispita i maturu.
Opasni stolari i vozači
Mati je čak omogućeno da na praksu u školske radionice ne dolazi u vrijeme kada i drugi učenici. Najviše se boji stolara, tesara i vozača kamiona.
– Izišli smo Mati u susret i vjerujem da je to sada najbolje rješenje. Mato je odličan učenik, ali je vrlo osjetljiv i psihički nedovoljno stabilan. Zlostavljače nismo locirali niti smo pokretali postupke jer nije riječ o pojedincima. On je kao nasilnike naveo četrdeset do pedeset imena. Da se javio prije, djelotvornije bismo ga zaštitili – kaže ravnatelj sisačke Obrtničke škole Ivica Beloglavec.
Međutim Mato kaže kako se nekoliko puta žalio školskom pedagogu, ali bez rezultata.
Razočaran kaže kako ni policija dosad nije ništa poduzela pa je izgubio povjerenje u sustav.
Treba vjerovati da stanje u kojem je žrtva zbog sigurnosti oslobođena nastave, a nekažnjeni je zlostavljači redovito polaze, neće postati nova pedagoška praksa.
Dakle, evo novog pomaka u plemenitoj neoprosvjetiteljskoj kampanji za zaštitu zlostavljača: neće se njih izolirati i kazniti, nego se izdvaja i, zapravo, kažnjava žrtvu.
Bojim se da je samo pitanje vremena kad će žrtve uzvratiti, ili kad će nekom roditelju puknuti film.
Kao dodatak, evo što bilježi Jutarnji list: Ministar Radovan Fuchs najavio je da će Ministarstvo utvrditi tko je u ovom slučaju zatajio. – Nije u redu da ijedan učenik zato što je žrtva nasilja u školi prestane pohađati nastavu – rekao je Fuchs.
Sretan je obrazovni sustav koji ima ovakvog ministra.
četvrtak, 04.03.2010.
Poticaji u poljoprivredi
Ovom seljaku država NIJE oduzela 40% poticaja...
...za razliku od ovih kojima JE.
Zašto Hrvatska uvozi poljoprivredne & prehrambene proizvode u vrijednosti od oko 1,3 milijarde američkih dolara dok istodobno baca vlastite proizvođače na koljena?