gospon profesor

srijeda, 30.09.2009.

Kovanice, koje kovanice?

Neki dan u školi.

Dio teksta što su ga učenici trećeg razreda trebali pročitati:

„(…) Taj su naziv od grčkih preuzeli i latinski gramatici, i to u izvornom obliku syntaxis. (…) U hrvatskom se pored tuđice sintaksa javljaju, osobito u starijim knjigama, i neke kovanice: složnica, rječoslaganje, stavkoslovlje i skladnja. (…)“

Jedno od pitanja ispod teksta glasilo je: „Od ponuđenih kovanica, koju bi odabrao umjesto tuđice sintaksa? Imaš li možda svoj prijedlog?“

U jednom trenutku, javlja se učenik i s posve ozbiljnim, čak pomalo zabrinutim izrazom lica, kaže: »Ali, profesore, ja nemam kovanica«.

»Kako to misliš, nemaš kovanica?«

»Pa tu piše da trebamo predložiti svoje kovanice, a ja nemam sitnog.«

Nije se šalio. Zaista je mislio da je riječ o novcu. Treći razred, srednja škola. Kao i mnogo puta do tada u sličnim situacijama, mirnim i poučnim glasom pojasnio sam mu da je pobrkao različita značenja i da se tu ne radi o novcu nego o riječima…

Ljudi koji rade u školama, naročito profesori književnosti, vjerojatno su uočili kako učenici često ne znaju značenja čak i nekih frekventnih riječi. Zašto je tome tako?

30.09.2009. u 11:11 • 26 KomentaraPrint#

utorak, 29.09.2009.

Bolja budućnost

U gužvi sam ovih dana pa danas još jedan od starih postova iz the best of serijala. Objavljen je lani pred Božić, a ni danas nije ništa manje aktualan. Dapače.

666

Uživajte u privatnosti dok još imate u čemu. Jer, u budućnosti (barem onoj čijem ostvarenju svojim mislima, riječima, djelima i propustima doprinesemo) će, kako je nedavno netko duhovito (a zapravo mračno) primijetio, svatko dobiti svojih petnaest minuta – anonimnosti.

Naime, u obje knjige koje se bave predviđanjima za sljedećih pedesetak godina (Zapisi iz budućnosti R. Watsona (Alfa, 2008.) i Kratka povijest budućnosti J. Attalija (Meandarmedia, 2008.)) autori bez ograda govore o društvu u kojem će svatko znati sve o svakom, o društvu u kojem neće biti privatnosti (u današnjem smislu) jer će uvijek negdje netko (manje ili više zainteresirano) viriti u vaš – birajte – novčanik, zdravstveni karton, DNK, radni prostor, kompjuter, prostor u kojem se relaksirate, kamere će vas pratiti dok flanerski bezbrižno šećete ulicama grada, dok se ljubite na klupi u parku pa i dok ronite u najljepšem moru na svijetu. Nasmijao me, u tom smislu, sinoć dijalog iz novoobjavljene (i sjajno prevedene) knjige Woodyja Allena, Puka anarhija:

»Kako ste došli do moga broja?« upitao sam. »Nije u imeniku.«
»Na internetu. Broj je tamo zajedno s rengenskim snimkama vaše kolonoskopije.«

Ne znam – srećom – uključuje li kolonoskopija rengensko snimanje, ali shvatili ste poantu. Uglavnom, ljudi će sebe percipirati kao potpuno slobodne („Mogu birati između dvadeset i osam različitih pasta za zube i pedeset tarifnih modela za mobitel! Ja sam slobodan čovjek!«) dok će zapravo biti pod ultimativnim (samo)nadzorom. U društvu budućnosti više neće toliko bitan biti profit koliko kontrola i dominacija. Tako će u svrhu sve veće manipulacije članovi društva od malih nogu od države dobivati „poticajna sredstva“, djeca zato da bi mogla nabaviti kompjuterske igrice koje će ih kondicionirati za prihvaćanje onoga što je „normalno“ (igra, koja podrazumijeva određene – za vlast poželjne – norme, na suptilan način navodi dijete na njihovo usvajanje pa ono, kad ih i ne znajući usvoji, jednog dana neće ni znati da je izmanipulirano. Jer, protiv koga da se buniš ako ti nitko ništa ne nameće? Lako današnjoj djeci, ona znaju protiv koga da protestiraju…), učenici i studenti dobivat će dotacije za „potrošnju“ studija (često u formi samoobrazovanja i „distant learninga“), kako bi se – bez ikakve prisile – „samoproizveli“ u „normalne“ građane koji bez propitivanja prihvaćaju (buduću) vladajuću ideološku paradigmu, najtotalitarniju vlast s najljubaznijim licem u povijesti. Ideološki inducirana (samo)kontrola bit će predstavljena kao „objektivna nužnost“. Hm, tako to ide, vlast uvijek impostira Sudbinu, bogove, Povijest, Ideju… kao nešto objektivno ne bi li – obećavajući red i slobodu – opravdala represiju i ograničila slobodu onima nad kojima vlada, s tim da su kontrolni aparati dosadašnjih vlastodržaca bili manje-više jasno definirani i vidljivi (vojska, (tajna) policija, inkvizicija (danas Kongregacija za nauk vjere)…), a vlast budućnosti, osim što će naravno nadzirati svoj kontrolni aparat, kontrolirati će mase navodeći ih da – putem industrije zabave i bezbrojnih proizvoda kojima će svaki član društva biti zaokupljen – nadziru sami sebe. Genijalno.

Ipak, za svaki slučaj – a autor knjige Zapisi iz budućnosti o tome govori lakoćom kojom vi spominjete ugradnju dodatne memorije – najjednostavnije će se problem svih mogućih podataka riješiti ugradnjom čipa (u vilicu ili podlakticu). Kako je to već danas moguće, a navodno postoje i ljudi koji su se dobrovoljno čipirali, nedavno sam dobio forvardušu iz nekih katoličkih krugova napisanu veličinom fonta 16, u kojoj se alarmantnim tonom autor e-maila obraća svekolikoj javnosti, dovodeći u vezu tvrtku VeriChip s Floride (http://www.verichipcorp.com/) s nekim od najpoznatijih stihova inače teško prohodne i zakučaste biblijske Knjige Otkrivenja ili Apokalipse, koja govori o posljednjim vremenima. Spomenuta korporacija proizvela je tzv. RFID (radio-frequency identification) čip veličine dva zrna riže koji, kad ga se skenira, reagira s jedinstvenim šesnaesteroznamenkastim brojem preko kojega se onda može ući u bazu podataka vezanih uz osobu u kojoj se čip (nevidljiv golim okom) nalazi (trenutno se ti podaci, navodno, odnose samo na zdravstvene informacije). Pročitamo li što je pak zapisao autor Otkrivenja (13, 16-18), shvatit ćemo odakle alarmantan ton.

Ona (Zvijer, prema nekim tumačenjima simbol države, vlasti, g.p.) postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.

Neobično je lako u „žigu“ (prijevod grčke riječi koja znači biljeg, utisnuti znak, prema nekima i zmijski ugriz) prepoznati mikročip (koji se implantira iglom). U nekom uistinu gadnom scenariju za budućnost (a, NE ZABORAVITE, pišemo ga i vi i ja), možemo zamisliti svijet u kojem ne možeš podići plaću s bankomata ili (o, užasa!) kupiti Žuju ako nisi dopustio da ti spraše čip između obrva. U vjerskom referentnom okviru stvar je dakako još neusporedivo ozbiljnija jer prihvaćanje „žiga“ (ma što to bilo) implicira konačno okretanje leđa Dobru i svojevoljno predavanje Zlu, znači, (tek privremeni) spas tijela i (vječnu) propast duše. U redu, možete zaključiti da je autor Apokalipse bio na tripu (navodno na Patmosu rastu neki halucinogeni plodovi), dakle, uopće ne morate biti vjernik pa da vam ipak pomalo prisjedne pri pomisli na ugrađivanje čipova u novorođenčad, ili – a i to se može zakrinkati kakvim još nepostojećim društvenim ritualom – pri polasku u vrtić ili školu („Danas, kada postajem potrošač, primam ovaj žig, pomoću kojega ću lakše plaćati račune…«). Dakle, zagovornici žigosanja već se pozivaju na brojne prednosti (što je itekako primamljivo u sve kompliciranijem svijetu, pa ćemo i mi, za sada ne pod kožu, dobiti novi osobni identifikacijski broj), dok se istodobno, osim protivnika u vjerskim krugovima, javljaju i drugi branitelji prava na privatnost. Tako se jedan od njih pita: „Muškarac s ugrađenim čipom uskoro bi se mogao naći u situaciji da se u kafiću s nelagodom pita sviđa li se zgodnoj dami za susjednim stolom uistinu njegov osmijeh ili bi se samo željela mini-skenerom dokopati njegovih podataka. To daje novo značenje starom pitanju: ’Želi li ona moj broj?’“ O ostalom razmislite sami.

Dakako, ovako izgleda budućnost u kojoj „pobjeđuju“ njezini današnji arhitekti (jer smo im to – krećući raznim linijama manjeg otpora i širokim stazama – sami dopustili). No, s druge strane, kako znamo iz povijesti, svaka (wannabe totalitarna, apsolutna i apsolutno korumpirana) vlast na kraju se urušila u manje ili više brzom i spektakularnom kolapsu pa će i ova buduća čijem nastanku svjedočimo imati svoju Ahilovu petu. Što će to konkretno biti, ne znam. O tome valja razmišljati. Što bi rekao autor posljednje biblijske knjige, U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta.

29.09.2009. u 16:21 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.09.2009.

Nebo nad Hrvatskom

Nedavno smo svjedočili još jednoj seriji slabo uspjelih prosvjeda. Kad se slična stvar dogodila prošle godine, bio sam 7. prosinca objavio tekst iz kojega dio prenosim i sada, jer se, eto, ništa bitno nije promijenilo. Prenosim samo dio jer sam se u tekstu bavio i pokušajem nabave oklopnog vozila za četiri milijuna kuna, što ga je želio kupiti jedan gradski službenik (odatle naslov), neki će se možda sjetiti te bizarne zgode. Inače, prepoznat ćete u tekstu paradigmatičan lik hrvatske politike u posljednjih stotinjak godina, proračunatog našijenca koji je smislio kako doći do novca i moći...

Image and video hosting by TinyPic

Boys love toys

Ima jedna pripovijest K. Š. Gjalskog iz zbirke Male pripovijesti (1894.), pod naslovom Nacionalna ekonomija. Nekako mi je pala na pamet ovih dana dok sam promatrao pripreme za (neuspjeli) prosvjed na kojem se (vladajuću/društvenu/ekonomsku) elitu pozivalo da „stegne remen“, i prozivalo da je „lopovska banda“. Cijeli kontekst mi je, dakako, posve jasan, ljudi su frustrirani, bijesni itd. Ipak, pomislio sam kako je to s masama, kolektivitetima, pukom, narodom, kako već hoćete, neobična stvar. Naime, na istom tom trgu, prije kojih sedamnaest godina, možda ti isti ljudi (uz one kojima se u petak nije dalo doći pokisnuti – ah, ta kiša, baš kad su prosvjedi!) klicali su nekim onodobnim pripadnicima elite, a među njima su se motali, ili su ih iz prikrajka promatrali oni koji su se spremali taj narodni zanos iskoristiti ne bi li sedamnaest godina kasnije i sami bili dio elite protiv koje će se sav taj puk, sad pak, buniti. To je ta neka dijalektika, a da stvar nije od jučer, piše i Gjalski u spomenutoj pripovijesti.

Počinje opisom jednog takvog javnog skupa održanog početkom devedesetih godina 19. stoljeća:

»’Živjela – živjela domovina!’ klicao je iz svega grla, a upale oči plamtjele su od žara i zanosa. Taj čas ne bi mu se nimalo čudnovato pričinilo da je tko k njemu pristupio i zahtijevao od njega da položi glavu za domovinu. Zacijelo ne bi ni trenutka krzmao – ta drugo ne bi bio imao dati!«

Bezimeni hrvatski domoljub, sirotinja, anonimus nalik tolikim njemu sličnima koji će iste te riječi izgovarati stotinjak godina kasnije. Evo kako ga opisuje Gjalski:

»Srce, dobro njegovo nepokvareno srce ljubilo je tu domovinu… ta ljubav nadomješćivala mu sve, kad ju je tako ubavu… vidio, on je bio čitav bogataš i sa pobožnim ponosom pjevao: Lijepa naša domovino! Gladan u želucu, uz jadikovku i plač nesite djece, on je računao s veseljem koliko će od izvoza žita doći u domovinu novaca i ’narod’ se obogatiti!«

Sjećate li se sličnog zanosa s početka devedesetih godina, ali 20. stoljeća? Sličnih snova o Hrvatskoj kao Švicarskoj, o plaćama – osobno sam čuo to obećanje na jednom skupu – koje će sad, samo što nisu, biti 3000 dojč maraka, i da ne nabrajam dalje… Ljudi su, iz ljubavi prema domovini, upalih očiju koje su plamtjele od žara i zanosa, ostavljali sve što su imali i krenuli za tu domovinu dati i život.

No, među egzaltiranim pukom, piše dalje Gjalski, našao se i jedan gospodin:

»’Živjela – živjela domovina!’ klicao je iz svega grla, a pokraj njega, u silnoj vrevi raspamećene svjetine, stajao je elegantan, bogat, otmjen gospodin, posjednik mnogih kuća, tvornica i imanja… Iz početka s porugljivim smiješkom slušao je silne klicaje puka, a malo poslije primilo lice čisto ljutit izraz… ’Koji me vrag nosio ovamo! Još će misliti tkogod da i ja pripadam među te egzaltadose!’ govorio je u sebi krijući se zguren među leđima drugih. Ta, istinabog, takva bi sumnja posve bila neopravdana, dosad je svakom zgodom dokazao da je trijezan, praktičan i odan; nije se žacao ničesa, dapače, mirne je duše tek nedavno dao svoj glas u parlamentu za trgovački ugovor sa susjednom državom, kojim će ugovorom domovina njegova veliku štetu trpjeti; ali on je zaslužio velik orden.«

Stotinjak godina kasnije, među masom su se po svoj prilici motali oni koji će sklapatelji štetnih ugovora te posjednici kuća, tvornica i imanja postati naknadno, ali su u glavi već kalkulirali kako. No, naš bezimeni domoljub, onaj iz 19. i onaj iz 20. stoljeća, jednako je zaneseno pjevao himnu i bio za domovinu spreman nositi glavu u torbi. A Gjalskijev političar?

»’Džaba i domovina!’ promuca srdito i tiho, pa se silomice protisne kroz svjetinu da ravno pohiti u svoju raskošnu kuću gdje ga je čekao stol, pun sviju darova domovine, dok se je onaj drugi još uvijek natjecao u klicanju domovini i tek kasno se vratio u stan, odakle je još iste večeri morao iseliti jer nije imao čim platiti stanarine – pa je bio skupa s djecom bez krova, a domovina – ljubljena njegova domovina razastrla je nad njim svoje zvjezdano nebo, ah, ove noći tako hladno nebo.

I kao izdaleka – tek izdaleka – dolazilo mu pitanje, e kako on to nema ni pedlja zemlje, ni krova svoga, a ima domovinu?«


E tako, nakon istovjetnog zanosa početkom devedesetih godina 20. stoljeća, sedamnaest godina kasnije, opranima kišom i propuhanima burom, našim anonimcima s Facebooka, našim bezimenim blogerima, našim nezaposlenima koji moraju iseliti s obitelji jer nemaju za stanarinu, jednom riječju, našim domoljubima, mora da se u glavi pojavilo isto pitanje: kako to da u džepu nemaju onih 3000 dojč maraka, kako to da nemaju dionica, kako to da ih doma ne čeka pun stol darova domovine, kako, dakle, to sve nemaju – a imaju domovinu?

Image and video hosting by TinyPic

To je, dakle, taj prvi dio teksta. Ono što me uvijek i iznova fascinira jest kako to da su stotine tisuća odraslih ljudi u stanju dati svoj glas, i dobrim dijelom prepustiti sudbinu u ruke ljudima za koje se zna da prije 1990. nisu imali ništa više od njih, a danas imaju nepojmljivo više od njih. Kako to da su spremni dati svoj glas onima koji su se na njima obogatili i bogate se i dalje, čineći od politike, koja je "javna stvar" cirkus i provincijalni spektakl? (O ovome posljednjemu, pročitajte tekst kolege Dežulovića u današnjem izdanju Jutarnjeg lista.)

27.09.2009. u 12:10 • 11 KomentaraPrint#

petak, 25.09.2009.

Kako živi poštena inteligencija

Primijetio sam, a zacijelo ste i vi, da se u nekim tiskovinama počela pojavljivati rubričica, nešto kao Moj dan, ili Što ću danas raditi, ne mogu se ovaj tren sjetiti. Uglavnom, razni naši selebritiji opisuju što su u koju uru radili, gdje su i s kim bili, i tako… Ne znam zanima li to ikoga, ali valjda urednici znaju što narod traži (ili možda narod kusa serviranu medijsku poparu, kad već nema izbora, osim da ne čita/gleda/sluša…). I onda sam pomislio, hej pa i ja sam, možda ne baš selebriti, ali ono barem na blogerskoj Cool listi, ti bokca, nije ni to mala stvar… Idem i ja napisati kako sam proveo (neki) dan, možda osjetim kako je to biti selebriti.

Dakle, ovako. Tipičan radni dan.

5,05 do 5,15 – buđenje, micanje mačka s deke, polagano ustajanje (da mi se ne zavrti) i tuširanje uz pjevušenje: Good morning starshine, The earth says hello, You twinkle above us, We twinkle below

5,15 do 5,40 – meditacija; podsjećanje da sam, unatoč prividnoj zbrci u meni i oko mene, zapravo već prosvjetljeno biće, Buddha, i da je zapravo, unatoč brojnim protudokazima, sve u redu, da je svaki dan dobar dan, i da je samsara u biti nirvana, ili, nekim drugim riječima, da sam zapravo spašen jer sam prihvatio Kristovo otkupiteljsko djelo (to, dajte se opustite, ne znači da izjednačavam/miksam/brkam dvije tradicije, nisam blesav, nego da katkad promišljam i zen kao praktičan odgovor na nezavidno ljudsko stanje…). Zazivanje nadnaravnih sila da mi pomognu u 4 PT. Čitam psalam 139.

5,40 do 6,00 – lagani doručak: u voćni jogurt dodajem nasjeckanu bananu i jabuku, prstohvat cveba, čokoladne žitne školjkice, žličicu meda, žličicu ulja od lana, mješavinu bučinih koštica i brazilskih oraščića. Jedem to. Žvačem svaki zalogaj trideset puta, uz Bachov Brandenburški koncert br. 4 u G-duru.

6,00 do 6,10 – vožnja gradskim prijevozom do stanice na kojoj čekam autobus koji će me prevesti do mjesta u kojem trenutno radim. Promatram fizionomije.

6,10 do 6,30 – uz čokoladno lisnato i kavu s miljekom sjedim u kafiću Manhattan; listam novine i promatram muškarce za šankom sa žestokim pićima pred sobom. To su oni koji nisu htjeli učiti.

6,30 do 7,05 – drndanje rasklimanim autobusom s izlizanim sjedalima; prisilno slušanje Narodno-og radi-ja-ha… Prvi izrazito neugodni doživljaj.

7,05 do 7,30 – dok idem do škole, nastavljam pjevušiti: Gliddy glub gloopy, Nibby nabby noopy, La la la lo lo, Sabba sibby sabba, Nooby abba nabba, Le le lo lo, Tooby ooby walla, Nooby abba naba, Early morning singing song… Raspoloženje mi je na visini dok susrećem prve učenike koji puše nedaleko školske zgrade. Pozdravljam ih s dva podignuta prsta, to im je cool.

7,30 do 13,00 – stojim šest puta u periodima od po četrdeset i pet minuta ispred cca stotinu i šezdeset tinejdžera raspoređenih u šest skupina, a između svakog perioda sjedim s cca dvadesetak kolega u vrlo malo kvadratnih metara. Nije mi lako i želim promijeniti posao. Mijenjam raspoloženja od euforije do dubokog nijemog očaja. Zatim tupost. Odlazim iza trećeg sata u toalet i podsjećam se na svoju Buddhinu prirodu, osvješćujem si da je „ja“ iluzija i da su misli i događaji i sve ovo oko mene puka iluzija. Nakon petog sata (4 PT) odlazim u toalet i zahvaljujem Svemogućem što nisam bacio katedru na onu dvojicu u zadnjoj klupi. Zahvaljujem na nadnaravnom miru koji me obuzeo nakon što me K.L. (17 i pol) gađao kredom dok sam pisao po ploči. Zahvaljujem. Dobro je zahvaljivati. Još jedan sat i gotovo.

13,00 do 14,00Singing a song, Humming a song, Singing a song, Loving a song, Laughing a song, Singing a song, Sing the song, Song song song sing, Sing sing sing sing song… Jasno vam je kako se osjećam. Povratak kući, drndanje rasklimanim autobusom s izlizanim sjedalima; prisilno slušanje Obiteljskog radija… Molim za prosvjetljenje ljudskog roda.

14,00 do 15,00 – svraćam na tržnicu, kupujem lososa, blitvu i pola Zlatnog polja. Paulaner, za opuštanje. Dva komada Schwarzwald torte. Usput u knjižnici vraćam Camusov Mit o Sizifu. Čitam ga na početku svake nove školske godine. Posuđujem Franklovu knjigu Zašto se niste ubili?. Također poticajno štivo na početku nove školske godine.

15,00 do 16,00 – provjeravam e-poštu, komentare na blogu, razgovaram s mačkom o tome kako je proveo prijepodne (ako je raspoložen za razgovor). Dobro sam. Telefonski razgovor s majkom. Loše sam.

16,00 do 17,00 – kuham ručak. Juha od sezonskog povrća s kuskusom i quinoa sjemenkama. (Na quechua jeziku quinoa znači “majka”; Indijanci su je smatrali gotovo savršenom hranom, a i meni je dobra.) Kuham blitvu s krumpirom, zatim maslinovo ulje. Losos kao prilog.

17,00 do 18,00 – radosno iščekivanje dolaska gospođe profesorice s posla. Mačak i ja skačemo na nju dok je još na vratima. Svi smo veseli što smo živi. Jedemo i pričamo o apsurdnim situacijama s kojima smo se danas susreli. Mačak ne može vjerovati i valja se od smijeha.

18,00 do 18,45 – pijem Paulaner i surfam. Zatim čitam uvod u Franklovu knjigu. Ima li i ovakav život smisla? Duboko razmišljam.

18,45 do 19,15 – vjerovali ili ne, ali opet meditiram. Ne znam kako bih izdržao dan da barem sat vremena dnevno ne radim ništa, a ako imam puno posla, onda i dulje (preporučio Martin Luther). Shikantaza. Samo sjedim. Najteža meditacija. Zahvaljujem na hrani, piću, zraku i na svemu općenito, čak i na ljudima s kojima sam imao posla, naročito onim neugodnim. Sigurno su tu da me nečemu nauče.

19,15 do 20,05 – gledam reklame, a zatim Dnevnik. Gledam, i prisjećam se kako sam se osjećao kad sam jednom nakon povratka s Filipina na TV-u vidio Zdravka Tomca. Bilo mi je posve svejedno o čemu je govorio. I sad mi je svejedno.

20,05 do 22,00 – intenzivan intelektualni/duhovni rad.

22,00 do 23,00 – manje intenzivan intelektualni rad i priprema za počinak. Autogeni trening: moja desna ruka je teška (6X)… zzzzzzzzzzzzzzzzzzz

23,00 do 5,05 – sanjam Velike Snove.

25.09.2009. u 21:19 • 23 KomentaraPrint#

srijeda, 23.09.2009.

Pjesma tjedna

Na papiriću na kojem je pjesma zabilježena stoji datum: 16.06.1989.

Shinto

Kad nas satire nevolja,
načas nas tješe
i najmanji pokreti
pažnje ili pamćenja:
okus nekog ploda, okus vode,
lice koje nam se navraća u snu,
prvi jasmini u studenom,
beskrajna čežnja kompasa,
knjiga koju smatramo izgubljenom,
ritam nekog heksametra,
ključić koji otvara neku kuću,
miris knjižnice ili sandalovine,
staro ime neke ulice,
boje neke karte,
kakva neočekivana etimologija,
glatkoća dotjeranog nokta,
datum koji smo tražili,
brojenje dvanaest muklih brecaja,
žestoki tjelesni bol.

Shinto ima osam milijuna božanstava
što otajno putuju po zemlji.
Ova nas skromna božanstva dodoruju,
dodiruju nas i napuštaju.

J.L. Borges

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

foto: gospođa profesorica

23.09.2009. u 20:24 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 22.09.2009.

Stari, ali aktualni

Danas dva posta objavljena 6. i 7. studenoga prošle godine. Neki će ih se sjetiti, ali mnogi ih nisu pročitali. Oba su, što reći, i dalje aktualna. Zato ih i objavljujem ponovno.

Stupovi društva

Natječaj za učitelje objavljen u Narodnim novinama br. 231 od 3. listopada 1858.

Kod trivijalne učione u Viškovcih, u kotaru djakovačkom, županiji osiečkoj, izpražnjeno je mjesto učitelja, s kojim su sliedeći dohoci skopčani, kao: bezplatni stan sa vertom, 100 fr. sr. u gotovom novcu, 30 mierovah žita, 15 centih siena i 6 hv dervah za ogriev. Molitelji imaju svoje molbenice vlastoručno sastavljene i dokazimi o dobi, sposobnosti i vremenu službovanja svoga, najdulje do 15. studenoga t.g. školskom kotarskom nadzorniku i župniku djakovačkom Antunu Zviršitzu podnijeti.

Ah, dobra stara vremena, kad se znalo tko su pravi stupovi društva: gospon profesor, gospon doktor i gospon župnik (& kotarski nadzornik u jednoj osobi)! Današnji natječaji mahom nude tek posao, „dinamičnu radnu sredinu“, „mladi tim“, navodno „stimulativna primanja“ (ovo zadnje ne vrijedi za školske natječaje!) i… to je to, manje-više. A nekad? Hehej, a nekad?! Moj ti gospodine! Bezplatni stan sa vertom. Sa vertom, ti bokca! (I mladu kumicu koja će ga obrađivati, nebuju valjda gospon profesor, budibokznjimi…) Dalje, odmah 100 srebrnih forinti u kešu! Na ruke, moj ti gospodine! Uz to, žito da ti ona ista kumica peče svaki dan cijele školske godine bieli krušac; zatim sijeno (hm, sijeno?)… Pa sijeno valjda za kravicu koju ti iznajme uz stan, da gospon profesor imaju sira, putra, vrhnja, mleka… jajca se podrazumijevaju, krumpir raste na vrtu, purice i odojci redovito pristižu od zahvalnih seljaka koji u tebi vide gospona, gospona i prepoštovanoga gospona profesora, lučonošu i prosvjetitelja, koji je iz grada došel da njihov Bikovski vrh, Batinu Levu i Batinu Desnu prosvetli i naobrazi… Obzirom na to da u našemu kraju snijeg napada do riti, 6 hvati drva je spremno u drvarnici, da stan gospona profesora bude topli istom kakti Župni dvor.

Pa da ne budeš K und K nostalgičan...

Nihil novum sub sole

Vijest iz Narodnih novina br. 250 od 2. studenoga 1858.

U pražkim novinama piše da se u Babini deržao dne 21. listopada javni izpit u gospodarskoj školi, i da su pokazali djaci svoju izversnost u svim predmetima koji zasiecaju u gospodarstvo. Bog daj, da se otvori čim skorie i naša gospodarska učiona u Križevcima. Ako je ikojem narodu, to je zacielo nama najviše trieba, da dobijemo dobrih gospodarskih učionah. Kako puk naš svoju zemlju obradjiva i kako gospodari, to je žalibože svakomu od nas poznato.

Da poznato! Stotinu i pedeset godina nakon što je objavljena ova vijest, uvozimo, među ostalim, i slamu, krušne mrvice, čačkalice i, premda i kod nas izvrsno uspijeva, češnjak (za 2,7 milijuna ne kuna nego do-la-ra). Prema poznatim statističkim podacima, početkom devedesetih, u trgovini sa svijetom, Hrvatske je bilježila 16 milijuna dolara suficita kad je u pitanju izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Početkom dvijetisućitih, dogurali smo do deficita od gotovo pola milijarde dolara godišnje.

U čemu ne oskudijevamo? U vinu, pšenici, kukuruzu, jajima i piletini. S v e ostalo što proizvedemo na s v i m obrađenim površinama ne zadovoljava naše potrebe; moramo uvoziti (između ostalog i iz Češke;).

I tipičan – ne i jedini – hrvatski paradoks: Hrvatska ima prerađivačke kapacitete u uljarama i šećeranama dovoljne ne samo za domaće potrebe, već i za izvoz. Problem je u tome što seljaci ne žele sijati šećernu repu i suncokret jer otkupna cijena koju im nude šećerane i uljare ne može pokriti troškove proizvodnje i ne osigurava nikakvu zaradu.

I tako dalje, i tome slično. Jasno je da nam trieba više dobrih gospodarskih učionah. I bolje plaćenih profesorah koji će u njima pomladak puka našega poučavati kako da bolje izkoristi zemlju koju je od predakah nasliedio, koji će ga poučavati kako da bude svoj.

Biti svoj znači biti samostalan. Zreo. Samosvojan. Samodostatan. I kao takav ulaziti u ravnopravne odnose s drugim, isto takvim zrelim, samosvojnim, samodostatnim…

Hoćemo li to stići postati prije ulaska – bude li ga – u novu nadnacionalnu zajednicu?

22.09.2009. u 09:42 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.09.2009.

Blic pitanja ili zašto neću glasati za...

Mogao je to biti, kao i u slučaju predsjedničkog kandidata N. Vidoševića, Večernji list, ali – premda je manje-više svejedno – ovaj put se radilo o magazinu za žene, jednom od onih Burdinih klonova kojima su zatrpani kiosci i u kojima je sve prepuno sličica fancy odjeće i obuće, čipkastih gaća i cic-lajbeka, „asesoara“, onoga što je „in“ i onoga što je „out“, „must have“ gadgeta, reklama za spa i wellness vikende, tajlandske masaže, razne regenerirajuće vodice, revitalizirajuće tonike, pomade s „mikrogranulama“ i recepte za „organsku“ piletinu s – pogađate – avokadom u umaku od, a čega drugoga nego brusnice (hm, jeste li primijetili tu invaziju proizvoda s brusnicom? Ja za brusnicu do prije koju godinu nisam ni čuo. Raste li to uopće kod nas?). Sve je u tim časopisima easy, cool, happy, smart, retro, ružičasto, jednostavno, prirodno, optimalno, učinkovito… Tu možete pronaći savjete za svoje intimne probleme (Gljivice? Riješite ih se pomoću nove kreme!; Nestalo je strasti? Jeste li već nabavili lisice?), tjedne jelovnike, dućane u kojima možete kupovati još jeftinije, astečku, mongolsku i aboridžinsku dijetu, savjete o kućnim ljubimcima i djeci, pripremi sashimija, svaki put se u tim tjednicima u nekom kontekstu spomene đumbir, obavezno se spomene kako je najzdravije maslinovo ulje, uvijek se u salatu doda i šaka nekakvih sjemenki, vazda se prelije s aceto balsamico… Jesu li u trendu indigo plava i zelena sjenila ili ćete zablistati sa sjenilima u boji ljubičice, nutelle i bakra? U svim tim časopisima ćete ne-i-zo-stav-no pročitati kako se žene usprkos recesiji NE ODRIČU kupovanja kozmetike i šminke, a saznat ćete i to da zlatno pravilo više ne glasi „ne čini drugom ono što ne bi želio da on čini tebi“, nego: "transparentna terakota-boja na licu daje vrlo prirodan izgled". Pojmite to: vrlo prirodan izgled. Savjete kako do brončanog tena u nekoliko minuta će vam dati i „poznate vizažistice“ Stefy, Lilly, Fanny i Mery (koje se zapravo zovu Štefica, Ljubica, Fanika i Marica), a možete kupiti i maskare u boji šljive i, dakako, brusnice… Po milijunti put ćete pročitati nešto o eteričnom ulju lavande, o tome da muškarci imaju tvrđu kožu od žena, o uzgajanju hortenzija, o tome da boje utječu na naše raspoloženje, po enti put ćete čitati o koktelima na Kanarima i o tome kako se pravi sangria, tu je neizostavno i savjet astrologa i horoskop u kojem i opet piše da su rakovi preosjetljivi sanjari, a ovnovima prijete ozljede i trbobolja. Na kraju, ali ne i najmanje važno, tu je svakako i psihotest: Jeste li neurotični? Kad ste tjeskobni: a) jedete, b) spavate, c) pušite, d) bježite… Na susjednoj stranici: reklama za „pomirjevalne dražeje“ Persen. I da, svaka zaposlena žena uvijek je tajnica.

Uglavnom, u jednom takvom časopisu, negdje između reklame za šal Miss Selfridge (149,99) i dolčevitu X-nation (124,99), i psihotesta, našlo se mjesta za intervju s pretendenticom na predsjedničku titulu, Vesnom Škare Ožbolt (dalje: VŠO). Dakle, ta gospođa želi postati predsjednicom RH, jer, kako kaže već u naslovu: „Vjerujem da u politici mogu još puno toga dati“. Hm. Budući da nemam pravoga uvida u to što je, i je li išta, uvažena u politici dala do sada, preostalo mi je da i ja njoj vjerujem. Tj. barem sam vjerovao dok nisam pročitao intervju. Moram odmah spomenuti da me već i fotografija preko cijele desne stranice prilično pokolebala u vjerovanju jer na njoj vidimo VŠO u pozi za koju će rijetko tko povjerovati da nije namještena. Što samo po sebi nije problem, većina snimatelja namjesti model, no na ovoj fotografiji trebali bismo pomisliti, gle, pa ova žena, s prijenosnim računalom ispred sebe, obučena u uštirkanu bijelu košulju, brižno našminkana, kose zategnute u konjski rep, obasjana suncem, okružena borovima, dvadeset-trideset metara od Jadranskoga mora, s nekom polmetarskom replikom jedrenjaka na stolu, nešto RADI! Pogledajte, kaže fotografija, ako ova nevjerojatna žena, koja izgleda kao idealna tajnica, sjedi na zvizdanu i RADI, umjesto da se kupa u ovom tako prekrasnom plavom moru iza nje, koliko će tek više raditi kad joj date svoj glas i omogućite joj da radi u vašem interesu! Pritom, da ne bi bilo zabune, u kutu stoji tekst s izjavom VŠO o tome kako je sigurna da „Hrvatska može prepoznati sposobnu i snažnu ženu koja će zemlji dati pozitivnu energiju“ (ovo je, onako, malo njuejdžovski, treba to tako…), „što trenutačno ne može dati nijedan muškarac“ (i ovo je u trendu: girl power, treći val feminizma, boginja u svakoj ženi…), „ženu koja će dokazati da joj na dužnosti nije zadaća samo šminkati se (sic!) i mijenjati cipele i frizure (sic! sic!)“…

Nakon ovoga sam s izvjesnom skepsom krenuo čitati intervju. Inače, mutno se sjećam VŠO iz doba kad se pojavljivala u društvu predsjednika Tuđmana, ali se ne sjećam ničega što je govorila. Sjećam se i toga da je prije nekih izbora, mislim da su bili parlamentarni, radikalno promijenila imidž, jedva sam je bio prepoznao: izgledala je deset-petnaest godina mlađe, skockano, ispeglano u svakom pogledu. Lice na plakatima: toliko širok osmijeh da izaziva nepovjerenje. Bila je i ministrica pravosuđa. Smijenilo je. Ne sjećam se detalja. Ne mogu si pomoći, slabo me se dojmio njezin stil.

Dakle, intervju. Na početku nam daje do znanja da se nikad ne povlači, da je puno toga prošla, da se ne stidi nijednog svog poraza, da je njezin put posut trnjem i da je politika njezina prava ljubav. Dobro. I?

Što ju je ove godine naljutilo na političkoj sceni? U državnoj štednji „nema ni glave ni repa“. Frustrira je „nekoliko posljednjih rebalansa“. „Novac se“, kaže, „može uštedjeti, ali pitanje je imate li petlje povući potez koji se možda u tome trenutku neće svidjeti ljudima, ali će istima dugoročno pomoći.“ Hm, poteze tog tipa ne povlači predsjednik, ali OK.

VŠO štedi: manje kupuje, više gleda stvari, potiče djecu na skromnost. Primjećuje da „intenzivnije razmišljaju mogu li si ili ne priuštiti neke skupe tenisice“. Simpatizira Obamu „jer je jednostavan čovjek“. Zalaže se za uvođenje predmeta Naše zdravlje u škole, na kojem bi djeca učila „seksualni odgoj, o štetnosti alkohola…“. Jer, u stranim zemljama djeca „znaju sve vrste droga i njezin utjecaj na organizam; znaju kad im netko pokušava podmetnuti opijate i slično. Koliko o tome znaju naša djeca?“, pita se zabrinuto wannabe predsjednica države.

Opća mjesta. Stvari protiv koji nije nitko. Iz šupljeg u prazno.

Nakon teških tema, nekoliko prigodnih pitanja o ljetovanju. Oko kuće na Korčuli plivaju morski psi, jednog malog je upecala, ali čim je shvatila da su tu, odustala je od plivanja. Pogreška. Da sam ja na njezinom mjestu, otpustio bih stručnjake za PR (ili unajmio bolje…;): kakav je to predsjednik koji nije spreman plivati s ajkulama?

Kako se opušta? Pa, ili gleda more s terase, ili se vozi s bivšim vozačem Formule 1 u Formuli 3. Kao i N. Vidošević (epizoda s falsificiranjem ravnateljevog potpisa), i ona je bila vrlo utjecajna u svom razredu pa je nagovorila kolege da markiraju kako bi mogli „razgledavati osječke katakombe“. To je jednako vjerojatno kao i kad bi neki zagrebački srednjoškolci markirali kako bi mogli razgledavati Gornji grad.

Ostaci ostataka početnog blagonaklonog stava polako su nestajali. Smogao sam snage i pročitao odgovore na „blic pitanja“ Dva su me odgovora dotukla i učvrstila u odluci da svoj glas sačuvam za nekog drugog.

Često mi se događa? Da vozim brže od dopuštenog.

I točka na i:

Najdraži književnik? Paulo Coelho.

20.09.2009. u 00:08 • 58 KomentaraPrint#

subota, 19.09.2009.

Incidens

Da se i prije stotinjak godina po novinama omalovažavao učiteljski poziv, a i da su učitelji tada bili brzi na šaci, razabire se iz teksta koji slijedi, a koji je objavljen 22. rujna 1909. u Školi.

Nemilo nas se dojmila upadica, koja se dogodila prije skupštine Saveza, 11. kolovoza o. g. Iza što je D. Trstenjak prosvjedovao protiv pisanja, kojim se vrijedja učiteljski stališ, nastane po strani rječkanje medju drugovima Bakračem i Badovincem, te se Bakrač zaboravi i udari Badovinca, koji je i narodni zastupnik, rukom u lice, na što ga ovaj udari štapom po glavi. Nastala strašna bura i uzrujanost, sred koje se čulo samo zvonce predsjednika, koji prekinu skupštinu na četvert sata. Nastavljajući skupštinu izjavljuje predsjednik J. Kirin, da ponovno žali neugodan ovaj incidens, koji je uspjelo riješiti izjavom učitelja Bakrača, da žali, što je povrijedio dostojanstvo i mir ove skupštine, koju moli, da mu u afektu počinjeni čin oprosti, i da istupi iz Saveza. Nakon toga je skupština mogla nastaviti mirno svoj rad.

Učitelj Bakrač

Image and video hosting by TinyPic

Učitelj i narodni zastupnik Badovinac

Image and video hosting by TinyPic

19.09.2009. u 13:05 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.09.2009.

Poticajni grafit

Sjećate li se vremena kad su učenici cijenili svoje profesore, učiteljicama kupovali fikuse i bajadere za Dan žena, a razrednicima lančiće s pločicama na kojima je bilo ugravirano ime razreda? Sjećate li se dana kad su na kraju školske godine pjevali skupa sa svojim učiteljima i grlili se tugujući zbog rastanka s osnovnom ili srednjom školom?

E pa, nekad bilo, sad se spominjalo. Kolegica koja radi u jednom provincijskom gradiću poslala mi je fotografiju na kojoj se vidi grafit što je osvanuo ovih dana na zidu pored škole, tako da ga svaki nastavnik može lijepo vidjeti kad ujutro dolazi na posao. Grafit je vrlo poticajan – za traženje drugog zanimanja.

Image and video hosting by TinyPic

17.09.2009. u 21:17 • 23 KomentaraPrint#

srijeda, 16.09.2009.

Inicijalni test

Danas su učenici prvog razreda srednje škole rješavali tzv. inicijalni test u kojem se provjerava s kakvim su (ne)znanjima došli iz osnovne škole.

Nisam ga još proanalizirao, ali upalo mi je u oči nekoliko odgovora na prva pitanja.

Pročitaj rečenicu: Mali princ ponovno pođe pogledati svoju ružu.
Koliko riječi ima rečenica? Napiši svoj odgovor punom (cjelovitom) rečenicom.

Evo i nekih odgovora (radi se o djeci čiji roditelji nisu spomenuli nikakav zdravstveni problem):

U rečenici Mali princ ima 9 rječi i 2 rečenica
Rečenica se sastoji od jedne rečenice.
Ova rečenica ima trideset osam riječi.
Rečenica ima jednu rečenicu.

Na zadatak koji glasi ovako:

Preoblikuj zadanu rečenicu tako da glagol poći bude u perfektu, dobio sam i ovakve odgovore:

Mali princ ponovno poćet pogledat svoju ružu.
Mali princ ponovno će poći pogledat svoju ružu.
Mali princ ponovno
Mali princ ponovno mora poći pogledati svoju ružu.
Mali princ je bio pošao pogledati svoju ružu.
Mali princ

Napiši zadanu rečenicu u budućem vremenu.
Marko prvi put putuje zrakoplovom.

Odgovori:

Marko bude prvi put putovati zrakoplovom.
Marko je prvi put putovao zrakoplovom.
(nema odgovora)
Marko će prvi put letjeti zrakoplovom.

I tako… Inače, po programu slijedi fonologija i treba toj djeci objasniti da su fonemi najmanje jezične jedinice koje same za sebe nemaju značenje, ali su važne za značenje jer svojim udruživanjem daju jedinice koje imaju značenje, i da se fonemi u govoru realiziraju kao glasovi, a u pismu kao slova…

Koji je, dakle, vrag taj fonem?

Image and video hosting by TinyPic

16.09.2009. u 22:10 • 22 KomentaraPrint#

utorak, 15.09.2009.

Ekskluzivno: video iz razreda!

U lovu na nastavničke vještice ovih dana prednjači Jutarnji list: profesori godišnje okrenu 360 milijuna kuna na instrukcijama, a imaju najnižu normu u svijetu (plaće novinar nije uspoređivao).

Iz nekog razloga, vodi se antiučiteljska kampanja: cilj je u očima javnosti, roditelja i djece oblatiti i omalovažiti učiteljsko zvanje. O dugoročnim posljedicama razmislite sami.

A sad: ekskluziva. Na ovom šestminutnom videu možete već nakon prve minute promatrati tipičnog hrvatskog učitelja na djelu, u akciji usred razreda, a također i u bračnom gnijezdu. Režiser je nasinkronizirao glazbu i engleski jezik jer namjerava poslati uradak u UNICEF da uzbuni borce za dječja prava. Također pred kraj šalje poruku djeci kako se zapravo trebaju ponašati u takvoj školi.

15.09.2009. u 16:10 • 31 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.09.2009.

Betty Blue ili 37,2 ujutro

Sjećate li se ovog filma?

13.09.2009. u 19:59 • 7 KomentaraPrint#

subota, 12.09.2009.

Tanki živci

Nakon zadnjeg školskog sata u petak, po svršetku prvog tjedna u novoj školskoj godini, trebalo mi je otprilike dvadeset i četiri sata da dođem k sebi. Ne pretjerujem: tek danas poslijepodne počeo sam ponovno dolaziti u doticaj s nekim svojim unutrašnjim duševnim procesima, sjetio sam se što me veseli i čemu se mogu nadati, tko sam i kamo idem. Barem do ponedjeljka.

Danas sam dobio e-mail od stare prijateljice s kojom se dugo nisam čuo. Između ostalog, napisala mi je i ovo: „No, malo me strah obratiti ti se od kad je počela školska godina jer znam po nekim drugim primjerima prosvjetara da ste vi svijet ko dr. Džekil/ mr. Hajd: na praznicima sve ok, ali kad počne škola – bjež’ što dalje. Takva je bar jedna moja frendica koja radi u Z., njoj se vidi izdaleka kad radi jer doslovno vibrira nekom čudnom vibracijom“.

Čujte, ima nešto u tome. Tijekom tjedna, prvog u nizu od trideset i dva koja slijede, nastavnike je dočekalo brdo administrativnih poslova i deseci tinejdžera koji su nanjušili da se ti odrasli ljudi ispred njih osjećaju poniženo, oslabljeno i manje-više nepotrebno. Dekoncentrirani su, nezainteresirani za ponavljanje gradiva, čitanke/udžbenike ne moraju imati do 1. listopada (što znači da ih polovica neće nabaviti do drugog polugodišta, ako i onda), a nastavnici kojima je, osim dostojanstva, oduzeto nekoliko stotina kuna (oni u osnovnoj školi za državnim prosjekom zaostaju oko 720 kuna) trebali bi im biti uzor i motivirati ih za usvajanje novih znanja, vještina i umijeća.

Promatram ljude u zbornici: dolaze napeti i natmureni, ili s nekim usiljenim osmijehom; odlaze također napeti, ali s radosnim izrazom lica. »Ja sam svoje odrobijao, ugodan vikend!« veselo je doviknuo izlazeći u petak iz zbornice ekscentrični kolega M. Promatrajući ga sa zavišću, oni koji su morali ostati još koji sat procijedili su pozdrav…

Vrlo brzo nakon što sam se zaposlio u srednjoj školi shvatio sam – a taj dojam se s godinama samo pojačao – da je to mjesto na kojem malo tko uistinu želi biti, premda ima i takvih, naročito među mladim entuzijastima. Škola je, naročito nakon što su počeli postavljati kamere, nešto poput zatvora poluotvorenog tipa, kaznionice s mekim režimom, a nerijetko se može prispodobiti i s ustanovama za ljude s posebnim potrebama (primijetili su to i neki filozofi). Uglavnom, škola spada u one institucije u kojima su ljudi manje-više jedino zato što moraju biti. Djeca – provjerio sam – zato jer ih na to primoravaju roditelji, a nastavnici zato jer su se uvalili i nemaju izbora. Jer, svatko zna da su SVI koji su za to imali i najmanju šansu, odmaglili iz prosvjete.

Da, ljudi koji rade u školama sve su tanjih živaca: što im je duži staž, to im je kraći fitilj. Ipak, da ni prije poslovičnih stotinu godina nije bilo bitno drugačije, svjedoči i članak objavljen u Hrvatskom učiteljskom domu br. 13 od 5. srpnja 1909.

Učiteljice i učitelji uopće su tankih i osjetljivih živaca. Rade s napetom duševnom snagom, uzbuđenjem, zanosom, savješću i brigom. Učitelj radi nesamo umom i maštom, nego i s čuvstvom, a uz to motri svoje učenike, i nastoji da ih održi u svojoj vlasti. Učitelj uči i ujedno vlada svojim učenicima, i to ne krutom fizičkom silom, nego svojom duševnom snagom. Učitelj radi dušom i tijelom. On za svoju mladež gori i izgara. U toj vatri živci mnogo trpe, te postaju osjetljivi. Učitelj je umjetnik. On često stvara kao pjesnik, a to čovjeka troši više nego hladan rad naučenjaka. Tko izgara za svoj rad, taj želi da mu on bude uspješan. Učitelj u svom radu nije miran, jer samo njegovo uzbuđenje nije mir, nego nemir, neko zadovoljstvo. Učiteljevi su ciljevi visoki i stim viši, što je učitelj bolji.

Nešto je ipak drugačije, zar ne?

12.09.2009. u 21:24 • 39 KomentaraPrint#

petak, 11.09.2009.

Ljepota je u detaljima...

...a ne u kvadratnim metrima.

Kao predah od teških tema i kao podsjetnik da smo ipak okruženi bićima na čiju smo ljepotu i ljupkost toliko navikli da smo je počeli podrazumijevati (pa ih više niti ne primjećujemo) – fotografija leptira kojega je neki dan snimila gospođa profesorica.

Image and video hosting by TinyPic

11.09.2009. u 10:26 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 09.09.2009.

Ministarstvo apsurda, manipulacije i dezorijentacije

"MINISTARSTVO znanosti, obrazovanja i športa odaslalo je svim školama u Hrvatskoj preporuku da učenici ne moraju imati udžbenike prvih mjesec dana škole odnosno do 1. listopada", potvrdio je resorni ministar Radovan Fuchs svega dan prije početka škole, dodajući kako se zapravo neće dogoditi ništa neuobičajeno ili "kardinalno" ako učenici budu slušali nastavu bez knjiga!

Image and video hosting by TinyPic

Inače, mogu zamisliti kako je izgledao izbor novoga ministra... Primorac je digao sidro i nastala je mala panika.

»Hej, dečki, što ćemo sad?«
»Moramo izabrat novog ministra!«
»Oš ti bit ministar, Đuro?«
»Joj, ne bi ja, imam već dogovorenu berbu, pa onda kolinje...«
»Oš ti, Pero?«
»Jok ja!«
»A ti, Željac? Ti si se već izverzirao...«
»Meni dobro vako, neću. Ajte vi!«
»Ajte vi!«
»A mogo bi ti, Radovane, a?«
»A mogo bi...«
»Pa ajde!«
»Ajde!«

I dobili smo ministra čija je prva izjava da đaci NE MORAJU u školu nositi knjige!

Image and video hosting by TinyPic

Ovo je čak i za mene previše.

09.09.2009. u 20:58 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 08.09.2009.

Profesor Morpheus

Umjesto da vam opisujem kako sam se osjećao prvog radnog dana u školi, objavljujem ponovno jedan iz the best of serije postova. Ovaj je također završio na naslovnici, a dobio je i respektabilnih četrdeset komentara... Objavljen je 11. studenoga prošle godine.

Gospon Morpheus

Prolog

Morpheus: The Matrix is everywhere. It is all around us, even now in this very room. You can see it when you look out your window or when you turn on your television. You can feel it when you go to work, when you go to church, when you pay your taxes. It is the world that has been pulled over your eyes to blind you from the truth.

Danas sam krenuo djeci ogaditi reklame.

Klincima, u prvom razredu. Što ranije, to bolje. (Morpheus: Time is always against us.) Kako sad to, reklame? Pa tako, lijepo. Škola bi – premda me tome nitko tijekom studija nije poučio – trebala biti mjesto gdje će djeca naučiti nešto i o životu, ne samo o tvorbi glagolskog priloga prošlog i o biografiji Rikarda Jorgovanića Fliedera. Duboko sam u to uvjeren, to je, eto, jedna od mojih brojnih ekscentričnosti. Pazite, za važne stvari uvijek se može, štoviše, mora naći vremena. A imunizirati djecu na perfidni utjecaj reklama, učiniti ih što je moguće otpornijima na ispiranje mozga, ima li danas, u doba reklamokracije, svetije dužnosti od te?

Prvo ispitam koliko su već zaraženi. Obično turobno zaključim da ih Matrica već uvelike drži pod kontrolom. I onda, u Morpheusovoj maniri (Remember, all I'm offering is the truth, nothing more...), krenem s pitanjima. (Sjednem usred razreda, to im je cool.) »Jeste li slobodni? Što znači biti slobodan? Želite li stvarno znati istinu? Želite li znati što je Matrica?« (Dobro, to ih ne pitam, malo sam se zanio…) Krenem, dakle, danas s pitanjem koja ih se reklama u posljednje vrijeme naročito dojmila. I odmah, pun pogodak! Vilim, dugokosi dječak u klupi pored prozora, spomene najnoviju reklamu za bežični pristup internetu, ukratko je prepriča, vidim, nije mu jasna dublja, tj. skrivena poruka. Naravno da nije, zato je u školi da nauči! Pitam razred jesu li svjesni da reklame nikad ne prodaju samo proizvod koji reklamiraju? Nikad čuli. Da, osim proizvoda, „prodaju“ i određeni svjetonazor, način razmišljanja, ideologiju…? Nije im jasno. Pa dobro, hajde da vidimo o čemu se radi u toj reklami. »Internet ti daje slobodu!« trči pred rudu Đuro. »Daaa?« pravim se nevježa. »Kako to?« »Pa tako«, veselo će Đuro. »Policajac zove Tonyja (malo mi se zgrči želudac od familijarnog tona kojim dječak izgovori ime besprizornog lika iz niza reklama…) da izađe iz ćelije, a on neće jer mu internet daje slobodu!« »Eee, vidiš, Đuro, istina je upravo obrnuta«, kontriram mu na opće iznenađenje. I onda im ukratko objasnim kako se upravo u toj reklami besramno razgolićuje sama bit našega doba, sama bit Matrice. Njezini kreatori toliko su se osilili, toliko su sigurni da nas drže u šaci, da nam se ovom reklamom otvoreno rugaju. »Evo na što smo vas sveli: možete slobodno izaći iz zatvora, ali postali ste toliko neslobodni da vam je draža lažna, virtualna sloboda od one stvarne. Smatramo vas toliko blesavima da vam se usudimo rugati s milijuna tv prijamnika, s tisuća jumbo plakata, iz svih novina, jer toliko smo vam isprali mozak da ništa nećete shvatiti!« »Što mislite«, pitam dalje, »što to Tony gleda na internetu?« »Pornografiju!« spremno će djeca. (Nemojte mi se sad pred ekranima iščuđavati, da kako znaju, balavci… Kako ne bi znali kad je pornografija među mladima mainstream.) I zaista, na poklopcu Tonyjevog (eto, već je jedan od nas) laptopa je „diskretno“ zalijepljena fotografija žene u zavodničkoj pozi, a izraz, akhm, Tonyjevog lica je neka kombinacija izraza lica seoskog idiota, patološkog erotomana kojemu nad golom sisom cure sline i višestruko osuđivanog silovatelja-recidivista. »Da«, složim se, »po svoj prilici gleda pornografiju«, primijetim bez emocija. Dakle, ključ visi iz brave, vrata su odškrinuta, ali Tony je… slobodan (ostati u zatvoru)? »Ha? Mislite li da je zaista slobodan?« Gledaju me kao Neo Morpheusa neposredno prije no što će uzeti pilulu. To je kritičan trenutak. Lome se, Matrica ih drži, ali svjetlo istine je snažno!, rastjeruje mrak i maglu iz njihovih načetih duša… I onda, nečiji par očiju počne svjetlucati shvaćanjem, i to se polako širi razredom… Veličanstven trenutak, jedan od onih zbog kojih podnosite višegodišnju torturu robova Matrice. Trenutak osvješćivanja, buđenja… Dalje sve ide lako. Reklama za Labello je reklama kontra autoriteta (znate onu, zbor djevojaka koje, na užas učiteljice pjevanja, zadignu suknje i iz podvezica vade Labello, bacaju note u zrak, scena se pretvara u disco podij…), reklame za automobile koje obećavaju slobodu (frajer se vozi po pustinji) notorna su laž (jer će kupac/vozač satima militi po zakrčenim gradskim ulicama), obećavaju prestiž (a uvale te u kredite) i osjećaj moći (Imaš mali pimpek? Kupi veeeliki auto!), reklame za pivo su promocija alkoholiziranja kao društveno poželjnog (ne samo prihvatljivog) ponašanja, reklame za kozmetiku žele nam ogaditi starost i stare ljude… Do tada klinci već SVE kopčaju, primjeri pljušte sa svih strana… Zaključujemo da je (čistunci, drš’te se!) malo prljavštine ok, dobro je za naš imunološki sustav… Sat završava s osjećajem da smo… živi.

Epilog

Morpheus: The Matrix is a system, Neo. That system is our enemy. But when you're inside, you look around. What do you see. Business men, teachers (sic!, g.p.), lawyers, carpenters. The very minds of the people we are trying to save…

Image and video hosting by TinyPic

08.09.2009. u 21:01 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.09.2009.

Promjena paradigme

Nakon kratkog – ne i posljednjeg! – izleta u dnevnopolitičke teme, jedna simptomatična karikatura na početku nove školske godine. Očito da se paradigma ne mijenja samo kod nas: urota da se učiteljima oduzme i zadnji tračak autoriteta u današnje je doba sveprisutna.

Image and video hosting by TinyPic

Kakve su ovo ocjene, pitaju roditelji... sve češći prizor i u našim školama.

07.09.2009. u 20:28 • 6 KomentaraPrint#

subota, 05.09.2009.

Što je pjesnik htio reći?

Nastavljam s the best of postovima. Danas jedan od 14. listopada prošle godine. To je i prvi tekst koji je stavljen na naslovnicu bloga.hr. U cijeloj priči oko porasta čitanosti moram se zahvaliti, osim - po prirodi stvari - gospođi profesorici, koja me vazda inspirira, i blogerici marchelini čiji se blog tada zvao Smijeh je tražila, i koja je prva na svom popularnom blogu napisala pregršt lijepih riječi o mom pisanju. Hvala marchelina još jednom!

Evo, dakle, tog posta:

Svrha trotočja

Škola u kojoj sam jedno vrijeme radio bila je smještena u tvorničkom krugu. Kako to, u tvorničkom krugu? Pa tako, lijepo.

Evo kako je to izgledalo.

Ispod prozora, na dva metra od školske zgrade, svakodnevno tutnje kamioni-tegljači s prikolicom. Svakodnevno se čuju psovke radnikâ, slanje u onu stvar, pas mater i tome slično. Sjedim ja tako u razredu, i baš da ću započeti recitirati Vidrićev Pejzaž I., znate ono, U travi se žute cvjetovi / I zuje zlaćane pčele… kadli, eto ti ga, stigao kamion. Vozač iskoči iz kabine i ostavi makinu upaljenu. Ništa, uzdahnem u sebi, i podignem ton: ZA SJENATIM ONIM STABLIMA / KRUPNI SE OBLACI BIJELE… Razred je okrenut na južnu stranu, grašci znoja pojavljuju mi se na čelu. I NEBO SE PLAVI VISOKO / KUD NEČUJNO LASTE PLOVE… »Za kol'ko je gablec?«, prolomi se krik iz tvorničkog dvorišta. Ionako slabašna, koncentracija učenika nestaje, da citiram Gundulića, ko na ognju vosak, dim na vitru, snijeg na suncu… uglavnom, sat je propao, to je već bjelodano. Ni prvi ni zadnji. Hladnokrvni profesionalac kakav jesam, pravim se da ništa ne primjećujem. »Brže malo, momci, s tim balama«, podvikuje poslovođa, »prvo posao, onda marenda!« Sad se već i učenici sve aktivnije uključuju u zbivanja na dvorištu. »Profesoreeee, jesteee čuuuliiii?« viču. Da čuo! POD BRIJEGOM IZ CRVENIH KROVOVA / PODNEVNO ZVONO ZOVE… Ne dam se.

Sunce me zasljepljuje.
Znoj.
Krici.
Komešanje u razredu.

Ne smijem prestati krasnosloviti! I DALJE IZA TIH KROVOVA… »…materinu, jesam rek'o da paziš, jesam ti rek'o da paziš, KONJU jedan!« ZLATNO SE POLJE STERE… »Ma šefe, to je Milan, Milan je, nisam ja!« VALOVITO, MIRNO I SPOKOJNO… »Stoko jedna, marš, ništa od gableca!« I S HUMA SE K HUMU (progutam slinu) VERE…(derem se ja). Prema metodičkim uputama svih relevantnih metodičkih gurua, sad bi morala uslijediti tzv. emotivna stanka tijekom koje bi učenici trebali duboko u sebi proživljavati… nešto… jer su, eto, netom bili izloženi dubokom umjetničkom doživljaju.

Hm.

Podižem svoje umorne oči, a u razredu, a riječ je o trećem razredu, nitko mi ne izgleda kao da nešto duboko proživljava. Cijeli red do prozora gleda dramu koju se odvija na tvorničkom dvorištu. Šteta što ne radimo uvod u dramsku umjetnost, sad bih odmah iskoristio zornu metodu: »Evo, djeco, prisustvujemo jednoj sceni…«. Ostatak razreda ili čačka po mobitelima ispod klupe, ili nešto međusobno komentiraju. Uglavnom, nisam ih uspio motivirati na početku sata zanimljivom pričom o tome kako je Vidrić znao postaviti boju uz boju, boju nasuprot boji ili pomiješati boje s iznijansiranim slikarskim umijećem i s redovitom nakanom da ne budu samo slika vanjskog raspoloženja nego i nemjerljivih duševnih stanja (Pandžić-Kekez, Književnost 3, str 21.). A spomenuo sam im i to da je završio u Vrapču (za čitatelje iz Splita, to je ka psihijatrija na Firulama), na što je jedan mangup izlanuo: »Kaj i on?«, aludirajući na Kovačića kojega smo nedavno „obrađivali“.

Na dvorištu se, uz brujanje kamiona i psovački polilog koji ne jenjava, pojavio i viljuškar. S dubokim neshvaćanjem stanja uma odgovornih ljudi koji su prije četrdesetak godina odlučili da izgrade školu uz tvornicu (ili je bilo obratno?), hinjenim mirom pozivam učenike da obrate pažnju, sat traje, molim vas…

Da vam je šesnaest, sedamnaest godina, i da se nalazite u toj situaciji, bi li vas zainteresirala pitanja ispod pjesme? Biste li zaista ŽELJELI odgovoriti na njih?

• Gdje se nalazi taj krajolik? (U pjesnikovoj mašti?)
• Kakvo je pjesnikovo raspoloženje? (Radosno, ali i pomalo tužnjikavo?)
• Izdvojite vizualne i auditivne motive. (Zašto?) Protumačite iznimnu skladnost boja i zvukova. (Hm…)
Koja je svrha trotočja na kraju pjesme? (Pitanje za milijun kuna.)

Na posljednje pitanje, ja, profesor književnosti s dugogodišnjim stažem, NE ZNAM odgovoriti. Ne znam zašto je Vidrić, u nekom svom predpsihotičnom raspoloženju, stavio tri točkice na kraju strofe.

Mislim da to nitko ne zna.

05.09.2009. u 10:32 • 13 KomentaraPrint#

petak, 04.09.2009.

Preporučio don...

Kaćunko.

Tako barem piše. Nadam se da brat kršćanin i kolega bloger (koji, dokazao je, ima smisla za humor) neće ovo shvatiti kao nelojalan pokušaj da si podignem čitanost (hvala Bogu, dovoljno je visoka!) ili, još gore, kao nizak udarac (Bože sačuvaj!). Ali, kad već ne reagira na moje "ozbiljne" tekstove (naročito kad se tiču njegove struke), možda na ovo hoće... :)

Inače, ovo se može kupiti u Turbo limaču ili...?

Image and video hosting by TinyPic

04.09.2009. u 10:06 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.09.2009.

Uvod u novu školsku godinu

Drage moje, dragi moji, počinje nova školska godina. Budući da sam primijetio da ima čitatelja koji su pozdravili – i vrijednim komentarima popratili – moju odluku da objavim poneki stari post, u sljedećih nekoliko dana objavit ću neke ranije objavljene tekstove koji se tiču mog rada u školi. Bit će to svojevrsni the best of izbor, a cilj je razveseliti vas na početku još jednog obrazovnog ciklusa, i podsjetiti vas koliko je plemenit (i često uzaludan) posao kojim se bavim.

Evo, dakle, teksta objavljenog 3. listopada prošle godine. Tada ga nitko nije komentirao, bio sam tek jedan od tisuća anonimnih blogera...

Nabijanje na kolac

Djela koja »po programu« obrađujem nikako mi ne idu u prilog.

Zamislite, primjerice, sljedeći prizor. Sunčano jutro. Dolazim u školu. Osjećam sasvim bezrazložan, ničim potaknut zanos. Znate ono, dolazite pred mlade ljude i želite im prenijeti znanje, ljepotu, vjeru u život itd. (Usput budi rečeno, zanos koji je, nakon dvadesetak godina u obrazovnom sustavu praktički posve splasnuo…) Dakle, ulazim poletno u razred, sve je okupano jutarnjom svježinom i svjetlošću, skupina šesnaestogodišnjakinja nekako je vedra i kao da očekuje od mene nešto što će ih dodatno oraspoložiti. No, avaj, na redu je odlomak uvaženog klasika iz pretprošlog stoljeća. Nema vrdanja. To je »po programu«, ja sam profesor književnosti, one su učenice, to je remek-djelo i stvar se mora obaviti. Budući da već iz iskustva znam kakva će biti reakcija, unaprijed se ograđujem izjavama o važnosti djela i što već ide uz to. Stavimo na trenutak po strani činjenicu da smo u dvadeset i prvom stoljeću, da đaci imaju podočnjake od surfanja Mrežom, ili su prošlog vikenda nazočili lezbo-sado-mazo partyju u mjesnom disco klubu. Škola ionako djeluje kao da je bliže devetnaestom.

Kako, dakle, turski zulumćari muče crnogorsku raju? Vode ih privezanu za konjske repove. Dok ih tako prikupljaju, dotični aga vježba bacanje koplja pa, budući da mu se konj spotaknuo, pogodi džilitom (tj. kopljem bez vrška) u glavu svog vojnika ter mu izbije oko. Nakon toga, je li, pomahnita, jer je sramota da takav junak promaši cilj. Naređuje da se zarobljenike vuče uokolo po kamenjaru. Potom pomahnita još jače i traži da ih se muči, redom: noževima, palom (?), ognjem, kolcem, uljem vrelijem… (Sjećate se gdje se nalazim? Razred, šesnaestogodišnjakinje, sunčano jutro…?). No, odlomak – mudro izabran kao predložak na kojem će učenici drugog razreda upoznati majstorsko djelo nacionalne književnosti, a usput saznati i ponešto o psihopatološkoj dinamici – još nije gotov. Četa napada turski tabor. Tko je prvi nadrapao? Safer, onaj isti kojemu je aga nehotice izbio oko. Tu se obično svi nasmiju: što ti je peh… A rekao bih i da koriste priliku da se opuste nakon uživljavanja u radnju. Srećom, pao je i perverzni aga: »…ne znaš tko ga svali/Al’ tu blizu Mirko puške pali…«. E, tu se cure opet nasmiju, jer se simpatični školski domar zove Mirko. A dobrodošlo je opet skrenuti misli. Ulomak završava naznakom općeg klanja, prsa o prsa.

Nakon tzv. interpretativnog čitanja, kojim sam pokušao dočarati svu dramatičnost i grozotu skupljanja harača, s nelagodom bacim pogled na okupljenu mladost. Što reći? Sve vam je jasno. Sad su one na redu. Zadatak pod prvom točkom glasi: Zašto se IV. pjevanje… naziva Harač? (Hm…) Opišite način skupljanja harača. Itd. Da ne duljim. (Što se tiče novijih generacija, nekako mi se čini da nije problem u opisu mučenja, budući da su svi učenici uglavnom pasionirani gledatelji horora pa im je ovo zapravo banalno.)

03.09.2009. u 20:18 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 02.09.2009.

Citat tjedna


Žurba nije od đavola, žurba jest đavao.

C.G. Jung

Image and video hosting by TinyPic

02.09.2009. u 14:26 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 01.09.2009.

Crni humor

Dobio sam neki dan cirkularni e-mail s matematičkim zadacima "iz Zemuna". Slabo mi ide računanje, ali ako netko ima volje, može ih pokušati riješiti.

1) Mali Aca ima četiri grama kokaina. Ako 1/8 proda Zeki za 5 evra, a 1/4 Goksiju za 10 evra, kolika je ulična vrednost onoga što mu ostaje?

2) Beli dobija 2000 evra za ukradeni BMW, 1000 za ukradeni Golf 5 i još 2500 za Audi A8. Ako ukrade jedan BMW i dva Golf 5, koliko Audija treba da mazne da bi imao ukupno 9000 evra?

3) Kiza je dobio 6 godina za ubistvo, a od naručitelja je dobio 10 000 evra. Ako njegova žena troši 100 evra mesečno, koliko para će da mu ostane kad izađe iz ćuze?

4) Šone je ukrao Ganetov Kavasaki. Dok Šone beži brzinom od 100 km na čas, Gane vadi pištolj. Ako mu treba 7 sekundi da izvadi utoku, repetira je i ispali, koliko daleko može da stigne Šone dok ga ovaj ne obori?

01.09.2009. u 13:01 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2024 (1)
Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@