gospon profesor

subota, 30.10.2010.

Rasprava koju ne biste smjeli propustiti

Premda je gosponprofesor i dalje pristojno čitan, sjećam se zlatnog doba ovoga bloga, negdje tijekom prve polovice 2009. pa i koji mjesec nakon toga, kad se svako toliko razvila živa rasprava pa je većina postova u pravilu bila popraćena desecima komentara koji su nerijetko nadilazili domete moga teksta; moje zadovoljstvo je proizlazilo iz činjenice što uspijevam potaknuti kvalitetnu debatu.

I eto, kad sam već pomislio da su ti dani iza mene, u utorak, 26., objavih post u kojem sam prenio tekst V. Ribića Amerika i Hrvatska bit će zemlja plutokratska koji je izazvao neobično velik broj komentara (trenutno 53), što i ne bi bilo nešto da ti komentari nisu izuzetno vrijedni da ih se pažljivo pročita. Naime, rasprava koja se povela itekako se tiče svakoga od nas danas i ovdje, a iskristalizirale su se i dvije suprotstavljene struje. Sve u svemu, cijelu stvar smatram dovoljno bitnom da zainteresiranima (a ponavljam, tema se tiče svakoga) na nju skrenem pažnju.

30.10.2010. u 16:44 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 26.10.2010.

Teorija zavjere? Neee – činjenice.

Radi se o tome da imaju više informacija, bolje startne pozicije, ranije su krenuli, imaju znanje, poluge moći, novac, jasnu viziju... i rade na duuuge staze. Manipuliraju na sve zamislive načine. I dok se Vlasi dosjete, prošo voz.

Prenosim tekst V. Ribića koji je za one koji o tome više znaju možda prepovršan, ali nekome bi mogao biti prosvjetljujući.

Također, ako već niste, pročitajte koju od knjiga Williama Engdahla, primjerice Stoljeće rata.

Evo Ribićevog teksta:

Amerika i Hrvatska bit će zemlja plutokratska

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv, 25. listopada 2010.

"Ivo Sanader je dobio katedru na prestižnom sveučilištu Columbia u New Yorku. U prošlom broju Objektiva čitali smo o sumnjivim poslovima kojima WAZ širi svoje carstvo na cijelu jugoistočnu Europu, pa i šire. U kakvoj su vezi te dvije činjenice?

Krenimo od treće. U prošloj kolumni spominjao sam Paula Krugmana, nobelovca za ekonomiju 2008. godine i njegovu tvrdnju o dobro organiziranoj uroti konzervativnih, neoliberalnih i desničarskih snaga u Americi. Urota je trajala od ranih šezdesetih godina i rezultirala je temeljitim zaokretom i promjenom društvenih vrijednosti u SAD-u. Prvo je trebalo promijeniti republikansku stranku koja je sve do tada prihvaćala newdealovsku Ameriku, zemlju jake srednje klase i visokog stupnja jednakosti. Stariji se sjećaju kako se govorilo da u Americi i nema razlike između stranaka. Danas nitko tako ne govori jer udaljenost između demokrata i republikanaca nikada nije bila veća. U zadnjih trideset godina Amerika je postala zemlja ogromnih nejednakosti i urušene srednje klase.

Tko je organizator urote? Mali broj visoko imućnih koje su ogromni porezi na dohodak, nasljeđe i kapital motivirali na udruživanje. Osnivanjem mreže društvenih struktura počeli su napad na državu, javnu potrošnju, sustav socijalne sigurnosti, poreze, sindikate i pojedince i institucije koje su zagovarale jednakost i društvenu pravdu. Uvukli su mnoge medije u svoj krug utjecaja, a pri tome su koristili najprljavije metode protiv protivnika i istovremeno stvarali mrežu zaštite za svoje propale vojnike u politici, medijima i znanosti. Uspjeh je vidljiv. Cilj je ostvaren, manjina je nametnula ne samo svoje interese ekonomskim interesima većine, već i sustav svojih društvenih vrijednosti. Od 1980. godine pet od sedam mandata američkih predsjednika bili su republikanski, pri čemu su dva Clintonova mandata uglavnom bila osakaćena republikanskom većinom u Predstavničkom domu. Sva nehumanost takvog političkog projekta najdrastičnije se vidi po zastrašujućem stanju zdravstvene zaštite u Americi, što je tek Obama sada uspio promijeniti, nakon višekratnih neuspjeha kroz cijelo prošlo stoljeće. Svi porezi bogatima drastično su smanjeni, pri čemu je cijena rada prosječnog radnika niža nego što je bila šezdesetih godina.

Kako je moguće da je to manjini uspjelo? Gdje je bila većina, gdje su bili demokrati, gdje su bili sindikati? Krugman pokazuje da je manjina igrala na razlike, fokusirajući u prvi plan za život običnog čovjeka sporedna pitanja ali pitanja koja pokreću emocionalnu energiju. Te poluge za promjenu kolektivne svijesti bile su rasno pitanje, imigranti te često predimenzionirana vanjska opasnost. Demokrati nemaju tako homogeni interes jer predstavljaju široke slojeve koji ne mogu razviti taj osjećaj planske povezanosti. Poznato je to Hrvatima. Zagrepčani se ne organiziraju tako da štite, brinu i potpomažu Zagrepčane, ali Hercegovci u Zagrebu za sebe to čine, kao što su to stoljećima činili Židovi u svim sredinama. Svaka svjesnija manjina okružena neorganiziranom većinom nastoji dobrom povezanošću nadoknaditi svoje deficite u broju.

Sličnosti s Hrvatskom. Ovdje je manjina ostvarila svoje primordijalne interese na štetu većine, na štetu zajedničke narodne imovine, rada, radnika i običnih građana. Manjina krupnih kapitalista nema problema s politikom jer sve naše stranke ponavljaju recepte koje su u ovu zemlju donijeli pronositelji ekonomskih koncepata republikanske političke i neoliberalno ekonomske provenijencije u liku činovnika međunarodnih financijskih institucija. Smanjite poreze, javnu potrošnju i cijenu rada i radna mjesta otvarat će se lako. Obrnuti put, povećanje poreza za bogate radi zatvaranja proračunskih rupa, i time stvaranja veće društvene jednakosti i kohezije te radi pokretanja gospodarskih pothvata nije bilo ozbiljno razmatrano. I običan čovjek reći će vam da je javna potrošnja prevelika iako mu dijete izlazi podobrazovano iz školskog sustava, iako nema staračkih domova za njegove roditelje, iako sam čeka na pregled u bolnici po nekoliko mjeseci.

Otkud takvo stanje društvene svijesti? Kod nas je cilj urote drugačiji. Nije trebalo osvajati političku vlast. Ona se nudi urotnicima (izjava o 200 bogatih obitelji prije i smanjenje poreza na bogate sada). Sav kapital, ostvaren privatizacijom, treba olakšati od poreza u ime navodne konkurentnosti zemlje. Nećemo se bolje organizirati, nećemo povećati produktivnost, nećemo smanjiti neljudska primanja menadžera u uvjetima neuspjeha, već ćemo smanjiti poreze. To će napraviti Vlada kad ju na to prisilimo tako da pridobijemo većinu javnog mnijenja. Zato nam treba napad na državu kao potrošača i treba kompromitirati javni sektor. Treba podijeliti većinu, tako da zavadiš radnike u privatnom s radnicima u državnom sektoru. Postoje bedaci u sindikatima koji na to nasjedaju. Baš tako su to radili i republikanski urotnici u SAD-u, opisuje Krugman. Već pune dvije godine ti se ciljevi ostvaruju nečuvenom propagandom koju pronose neki mediji, koji su i sami krupni kapitalisti. U tome su se posebno istakli Jutarnji list, Nova TV, neki portali, niz komentatora a ponekad u taj main-stream uleti i javna televizija.

Svi smo se naslušali licitiranja o tome koliko radnika treba otpustiti (neki, kao Dudek „veliju 10" a neki i 70 tisuća). Slušali smo i vrijeđanja radnih ljudi (paraziti iz javnog sektora, lijeni činovnici ali i radnici u industriji koji malo rade), laži o njihovim normama i radnim opterećenjima (u obrazovanju, znanosti, zdravstvu), nečuvene goebelsovski-ponavljane laži o visini ukupne javne potrošnje, laži o visokim plaćama „činovnika", gluposti o tome da se službenike u krizi ne otpušta, itd. itd. Da bi napad na javnu potrošnju, a time i na radne ljude uspio potrebno je napasti njihove zaštitnike, sindikate i ocrniti njihove čelnike. Sve su to iste metode koje opisuje i Krugman u SAD-u. Kompromitiranjem sindikalnih čelnika, pričama o njihovoj pohlepi, visokim plaćama nastoji se pokrenuti zavist i narušiti povjerenje članova u čelništvo sindikata i time naravno oslabiti sindikalnu moć.

Jesu li u tim medijima sami došli do tih metoda? Jesu li tako domišljati? U ovu zemlju dolazili su razni emisari s mnogo recepata. Pa je tako bila opće poznata bliskost HDZ-a sa savjetnicima republikanske stranke. Nikoga to nije u ovoj zemlji zabrinulo, niti je to itko smatramo pretjerano važnim, a HDZ se time hvalio. Svaka ideologija ima svoj unutarnji imperativ da se izveze u inozemstvo. Ima li sličnih primjera vani tada smo sigurniji unutra. To je dobro znala komunistička imperija.

Sjećam se kisele Sanaderove reakcije na vijest o Obaminom izboru. Jasno je bilo, nisu dobili njegovi. Ali njegovi su bili i u našim medijama. Niste mogli nigdje, znam iz vlastitog iskustva, a posebno ne u Jutarnjem listu, objaviti kritiku na njegov račun prve četiri godine njegova mandata. Mogli ste slati stotine priopćenja. Poznata je i uzvraćenost takve ljubavi odlukom Vlade o povlaštenoj stopi PDVa za sve dnevne novine, pa i žuti tisak. Da ova karikatura dobije konturu valja znati da je ta odluka donesena tri mjeseca prije izbora 2007. godine.

Sada vidimo kako je djelovao WAZ. WAZ naravno nije radnička udruga. WAZ nije niti puki krupni kapital koji želi proširiti tržište i još više zaraditi. WAZ je dovoljno zaradio. WAZ nastoji osvojiti ljudske glave određenim društvenim vrijednostima, što nam Jutarnji list svakodnevno potvrđuje.

Rezultat trijumfa tih vrijednosti je povećanje nejednakosti, smanjenje socijalne kohezije i nota bene, na kraju smanjenje demokracije. Ako se u društvu povećavaju nejednakosti, ako se ruši standard javnih usluga, ako se smanjuje javnu potrošnju na štetu običnog čovjeka, umjesto na štetu privilegiranih slojeva, tada se zagovornici takvih rješenja moraju koristiti nedemokratskim metodama da bi obmanuli većinu. Da je većini to moguće podvaliti pokazuje primjer SAD-a. Rezultat je kvarna vlast, nepotizam, korupcija, manipulacija radi grozničavog održavanja na vlasti te na koncu ozbiljno i zabrinjavajuće potkopavanje demokratskih institucija (kao npr. sindikata, neovisnih medija i pluralizma ideja). Sve su to bile manifestacije Bushove vladavine.

Neshvatljiv je nedavni Butkovićev tekst u Jutarnjem listu, u kojem se on okomljuje na razna izdanja s malom tiražom. Pita se on, kome je to potrebno i tko to financira? Stvarno za nevjerovati. Ideološko-političkim ambicijama Jutarnjeg lista to svakako ne treba. Te su ambicije u medijskom prostoru onoliko totalitarne koliko je ideologija koju WAZ i američki republikanski projekt (što je naravno isto) nude u ekonomskom prostoru totalitarna, nedemokratska i u osnovi protiv interesa većine građana. Što je demokracija ako nije pluralizam (perfektni pluralizam kao perfektno tržište) i bogatstvo inicijativa. Za Butkovića, ideologa relevantne i veoma agresivne društvene snage u Republici Hrvatskoj (Epehaziji) demokracija je samo mogućnost izbora i to suženog i kontroliranog izbora. Butković se višekratno na planu političkih zbivanja, protivio novim političkim inicijativama i novima idejama, zagovarajući relevantnost dvije, najviše tri stranke (demokratski duopoli). Dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti, a bez zaoštrenih razlika na socijalnom i ekonomskom planu, su idealan demokratski oblik za totalitarno, ili korektnije rečeno, jednoumno impregniranje ekonomske stvarnosti hrvatskih građana. Dvije tri stranke na dugi rok i carstvo plutokracije. Bogati vladaju. Demokracija je sloboda onoliko koliko omogućuje nove inicijative, koje nikakva trenutna oportunost političke kombinatorike i nikakva financijska ograničenja ne smiju dovoditi u pitanje. Kad je suprotno, kao u Hrvatskoj, govorimo prije o plutokraciji.

Republikanska stranka u SAD je plutokratska. Republikanci su dobro organizirani politički pokret američke bogate manjine. Čuvaju svoje ljude u zemlji i inozemstvu i šalju poruku da se suradnja s njima isplati na osobnoj razini. Nije li Sanaderov odlazak na sveučilište u New York takva jedna poruka? Gdje je demokratski odgovor? U srcu čovjeka i njegovoj iskonskoj prirodi, u njegovom osjećaju za pravdu, empatiju i poštenje."

Image and video hosting by TinyPic

Koliko će Vlasima trebati da se dosjete, i je li voz zaista prošo?

26.10.2010. u 20:36 • 90 KomentaraPrint#

srijeda, 20.10.2010.

Peticija

Na portalu Križ života objavljen je tekst peticije za koju mislim da je vrijedi podržati.

Portal Križ života i Udruga za promicanje medija, dijaloga i etike u društvu Mediet pozivaju sve članove i članice Katoličke crkve i drugih vjerskih organizacija, udruge civilnog društva, medije i druge organizacije te ostale građane i građanke da se priključe akciji i potpišu peticiju pod nazivom – NE nasilju, diskriminaciji i neoustaštvu!


Svojim potpisom podržite tekst peticije:

U medijima je posljednjih mjeseci zabilježeno nekoliko nesankcioniranih katoličkih svećenika koji djeluju u Republici Hrvatskoj, a koji svojim neprimjerenim izjavama pozivaju na mržnju, diskriminaciju, nasilje ili pak hvale i veličaju ustaški pokret, Nezavisnu Državu Hrvatsku i zločinca Antu Pavelića. Pri tom navodimo dva posljednja slučaja - svećenika don Ivana Turića koji je javno veličao ustaštvo te kastavskog župnika i svećenika Franju Jurčevića koji potiče na mržnju i diskriminaciju, fizičke obračune s homoseksualcima te koji diskriminira žene na način da ljudima smatra samo muškarce, dok su mu žene druga kategorija.

Katolička crkva, koja znatna sredstva za svoj rad prima iz državnog proračuna, mora biti odgovorna prema državi i društvu na način da preko svojih službenika, u ovom slučaju (nad)biskupa i svećenika, poštuje državu u kojoj živi i doprinosi društvu pozitivnim projektima i promoviranjem pozitivnih vrijednosti. S druge strane, zbog odgovornosti prema društvu, Katoličku crkvu pozivamo kao katolici i katolkinje, ali kao i građani i građanke dobre volje, da sankcionira one svećenike koji to ne čine, već koji iskorištavaju svoj položaj kako bi javno promovirali nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo.

Također pozivamo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Republici Hrvatskoj da učine sve što je u njihovoj nadležnosti kako bi se promovirao dijalog, mir i suživot u društvu, a sankcionirao svaki pojedinac koji se javno zalaže za nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo, pa i onda kada se radi o pripadnicima vjerskih organizacija.

* * *

Po završetku prikupljanja potpisa za peticiju, o čemu ćemo informirati preko portala Križ života, popis s imenima građana i građanki Republike Hrvatske te organizacija koje podržavaju tekst ove peticije, poslat ćemo na slijedeće adrese:

• Hrvatska biskupska konferencija
• Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj
• Hrvatski sabor
• Ured predsjednika Republike Hrvatske
• Vlada Republike Hrvatske
• Državno odvjetništvo Republike Hrvatske


Peticiju možete potpisati ovdje.

20.10.2010. u 10:45 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.10.2010.

Ponavljanje gradiva

Zašto u Beogradu biju pedere, i je li iskazani bijes homofoba u nekoj vezi s potiskivanjem vlastitih homoerotskih sklonosti? Svojedobno sam si dao truda pa se time opširnije pozabavio, a budući da na ovaj blog svraćaju i neki novi čitatelji koji taj tekst nisu pročitali, evo prilike za to. A za one koji jesu, VIS Idoli...



Indeks homofobije

Moja su iskustva s osobama homoseksualne orijentacije, muškoljubima iliti gejevima, takoreći zanemariva. Prvi put su mi ozbiljnije skrenuli pažnju na to da ih se čuvam u JNA (za mlađe čitatelje: Jugoslavenska narodna armija). Naime, na jednoj od prvih seansi svekolikog ispiranja mozga, kapetan Dragiša Pantić-Dragče oštrim je glasom prijeteći zarežao: »I nemňj da mi se netko pederiše ovde u kasarni, jer je jebo ježa! Je l’ jasno?!« »Jasno, druže kapetane!!!« U Jugoslaviji, toj protuprirodnoj (sic!) tvorevini, kažnjavali su se, osim nacionalista, i istospolno orijentirani, i to, zanimljivo, samo muškarci. Naime, ukoliko bi se dokazalo da su se mazila dva druga, obojica su, prema Krivičnom zakonu SFRJ, članak 186. stavak 2., bili kažnjeni zatvorom u trajanju od jedne godine. Ukoliko su se pak mazile drugarice, to se smatralo tek „bludnom radnjom“, i uslijedila bi prekršajna prijava. Ako su dotični bili članovi Partije, mogli su se lijepo pozdraviti s partijskom karijerom: moral je moral, drugovi. Taj rigidni (doduše, kako za koga) federalni zakon ukinut je nakon ustavnih promjena 1974., a prvi su dekriminalizirali homoseksualnost tovariši Slovenci. U Hrvatskoj je homoseksualni odnos suglasnih odraslih muškaraca dekriminaliziran 1977., a za druge nas ionako nije briga. Uglavnom, dug domovini – ma što to značilo – vraćao sam osamdesetih u Makedoniji, u kojoj se „pederisanje“ i dalje kažnjavalo, a kapetana Dragišu ionako nije zanimalo što se po tom pitanju u međuvremenu dogodilo u dvjema sjeverozapadnim bratskim republikama.

Koliko se sjećam, prvi put sam susreo homoseksualca – a da sam toga bio (premda ne odmah) svjestan – tek u svojim ranim dvadesetim godinama, a bilo je to ovako. Putovao sam tog ljeta Inter-railom po europskim zemljama s prijateljicom s fakulteta, i jedne tople večeri našli smo se na obali Seine ispod crkve Notre Dame, okruženi sve samim divnim mladim ljudima kakvi smo i sami bili. D. je bila otišla prošetati i ostao sam sâm. U jednom trenutku prišao mi je mladić, možda mojih godina, (imao je neki, sad mi je jasno, pederski sako) i sjeo do mene. Budući da se u tim godinama i na takvim putovanjima poznanstva sklapaju bez pretjeranog prenemaganja, ubrzo smo počeli razgovarati. Konverzacija je bila uobičajena, odakle sam, kamo idem, što studiram… On je Parižanin, radi, bla, bla… Nudi me cigaretom. Uzeh. Meni, izgrađenom omladincu s pripadajućim sakramentima, stasalom u zdravom socijalističko-katoličkom okruženju, ništa nije bilo sumnjivo; nisam još bio svjestan da sam u društvu prodane duše, izopačenog sina dekadentnog kapitalističkog Zapada koji me želio upecati i… ne usuđujem se ni pomisliti što. Turning point u našem kratkom druženju dogodio se kad sam mu spomenuo da sam tu s djevojkom koja se svaki čas treba vratiti. U manje od minute smo se ljubazno pozdravili, a ja sam D. ispričao kako sam upravo upoznao neobičnog mladića. D. je, pokazalo se, bila pronicavija od mene, nonšalantno primijetivši, pa to ti je bio peder. Ta me činjenica doista oborila: ne samo da sam prvi put u Parizu i da ću sutra na Pere-Lachaise posjetiti grob Jima Morrisona, nego sam i razgovarao s pravim pravcatim homićem! Čak mi se nabacivao!

Taj se, zapravo beznačajni, događaj uklopio u dugački niz doživljaja na jednomjesečnom putovanju Starim kontinentom, a sljedeći susret s tim neobičnim&nastranim (weird&queer) ljudima dogodio se uskoro, a gdje drugdje nego u Amsterdamu, toj Sodomi Sjevera, liberalnom raju. I tu je do izražaja došlo moje neiskustvo mladića iz provincije koji se prvi put u životu skitao po bijelome svijetu pa je tako navratio i u gej-bar. Upijajući amsterdamsku atmosferu, D. i ja smo u nekom spletu uličica ožednjeli i nasumce upali u neki podrumski kafić i sjeli za šank. Nismo zapravo prekidali razgovor, ali sam u jednom trenu bacio pogled mimo D.-ine glave i vidio, što?, dvojicu stasitih sredovječnih muškaraca (možda su bili i mlađi, kad ste u ranim dvadesetim, svi stariji od trideset izgledaju vam sredovječno) kako se ljube. Obojica su imala crne brkove a la Freddie Mercury. D. je primijetila da se nešto događa, sljedeće sekunde smo shvatili da u kafiću nema žena, a već sljedeće smo bili vani. Naša hitra evakuacija nije imala veze s homofobijom: kako da budem homofoban, kad se u sredini u kojoj sam živio homoseksualnost ustvari i nije spominjala. Sad mi se čini da smo reagirali refleksno, u smislu, ovo je specijalizirani bar gdje nama, heteroseksualcima, nije mjesto. Koliko se sjećam, pri pogledu na sretni par brkatih macho muškaraca (da, ako to još netko nije shvatio, homoseksualci ne moraju izgledati poput nekakvih mršavih feminiziranih upicanjenih jadničaka; mogu to biti nabildani časnici HV-a, ili krepki obrtnici, zatvorski čuvari, vozači tramvaja, nogometni navijači… Bilo tko. Brrr.) nisam osjetio iskonsko gađenje, duboko gnušanje i potmuli gnjev. Bio sam, a i danas sam, ravnodušan, jednako nezainteresiran kao i kad vidim ljubakanje sretnih „normalnih“ parova. Tko i s kim izmjenjuje poljupce uistinu nije moja stvar.
Nakon ova dva susreta s homoseksualcima se – a da bih toga bio svjestan – nisam susreo sve do pred nekoliko godina, baš uoči prve gej parade u našem svračjem zakutku. Družio sam se u to doba s nekim zanimljivim ljudima; postojala je jezgra prijatelja koje sam poznavao od ranije, a dio ljudi se izmjenjivao. Vodili su se intelektualni i kvaziintelektualni, a katkad i slaboumni razgovori, pilo se pivo, konstruiralo se i dekonstruiralo, a među brojnim živopisnim likovima pojavio se i profinjeni dizajner (da, jasno, dizajneri su najčešće pederi!) za kojega gotovo nitko od nas isprva nije znao da je muškoljub. Čovjek je sasvim solidno pridonosio diskusijama svojim poznavanjem povijesti umjetnosti i arhitekture; pio je s nama, jeo je s nama i smijao se s nama. Časna riječ, ni po čemu nisam primjećivao da je bolesni perverznjak. Moja zakonita je kasnije – kad je pukla bruka – bila sigurna da se dotični uvijek nekako prenaglašeno slagao s mojim mišljenjima pa čak i da je nastojao sjediti što bliže meni, no mislim da joj se to počelo činiti zbog šoka što ga je izazvao njegov coming out. Uglavnom, čovjek je, po svoj prilici ohrabren organiziranjem prvog gay-pridea, svima poslao e-mail poruku u kojoj nas je informirao o svojoj seksualnoj orijentaciji (kao da je to nekoga bilo briga). U najkraćim crtama, njegova priča je glasila: „takav“ je od kad zna za sebe, nikad ga nisu privlačile žene, želio bi naći stalnog partnera, dakle, ideal mu je monogamna veza, nikakve (dodatne) nastranosti. Kad se ponovo pojavio u društvu, nije se ništa bitno promijenilo, i dalje je pio s nama, jeo s nama i smijao se s nama, i dalje je solidno pridonosio diskusijama svojim poznavanjem povijesti umjetnosti i arhitekture. Jednom sam ga sreo u gradu, otišli smo na piće, popričali. Nije ničim pokazao da mu se sviđam, a i da je, ne bih ga opalio šakom u nos, jednako kao što ne bih opalio šakom u nos neku ženu koja bi mi izrazila simpatije, a prema kojoj bih bio, u tom smislu, ravnodušan. Mislim, zašto bi čovjek potaracao nekoga kome se sviđa? Ali, sto ljudi – sto ćudi. Ima nekih koji ne misle tako. Ja nisam „prijatelj pedera“ i ne mislim da su homoseksualci spasili civilizaciju, ali nekako se ne slažem ni s parolom „pedere u logore“. U tom smislu, intrigantan mi je (da ne kažem sumnjiv) žar pojedinaca/skupina (primjerice, Hrvatska čista stranka prava i Hrvatski nacionalisti na anti-gay prosvjed pozivali su „sve nacionaliste, domoljube, ustaše, fašiste, nacional-socijaliste, skinheadse i ostale koji imaju hrabrosti“; možda će im se, iz ponešto drugačijih razloga, pridružiti i Evanđeoski kršćani & pentekostalci?) koji se, s neskrivenom mržnjom i prezirom, ne bi libili fizički nasrnuti na one kojima se, neki od njih, možda i sviđaju. (Ideja za novi Matanićev film: nesretna ljubavna priča o studentu arhitekture, homiću, koji se na prvi šamar zaljubio u BBB-a koji ga je prebio dok je džogirao po Maksimiru. Ili, avaj, obratno.) Odakle ta moralistička ognjica dolazi? Čime je motivirana? Bez iluzija da ću ponuditi konačan odgovor, i uza sve moguće ograde (tipa, iza toga je gej lobi, rezultati su namješteni, premali uzorak itd.) spomenut ću istraživanje/eksperiment proveden na Sveučilištu u Georgiji 1996. g. Naime, stručnjaci su se pitali isto što i ja: odakle homofobija (definirana kao negativna emocionalna reakcija – ljutnja, nelagoda, tjeskoba itd. – spram homoseksualnosti). U eksperimentu koji su priredili okupili su 64 dobrovoljca, bijelih heteroseksualaca, koji nikad u životu nisu ni u primisli imali homoseksualnih iskustava. Njih 35 deklarirali su se kao homofobi, što su potvrdili i rezultati upitnika Indeks homofobije. Svaki ispitanik na spolni organ stavio je alku koja se mogla širiti, ukoliko bi došlo do erekcije (a zna se kad dolazi do erekcije), spojenu s mjernim aparatom. Zatim je svaki odgledao tri kratka filmića, jedan s heteroseksualnim parom, jedan s gej parom i jedan s lezbijskim parom. Aparati su precizno zabilježili tko se na što i koliko uzbudio, tj. narodski rečeno, kome se na što, da prostite, digo. Rezultati su zanimljivi. Obje grupe (homofobna i ne-homofobna) na heteroseksualne i lezbijske filmiće reagirale su sličnom razinom uzbuđenja (tj. digo im se). No, na muški homoseksualni filmić reakcija je bila različita. Naime, HOMOFOBNA skupina u prosjeku se VIŠE seksualno uzbudila nego ne-homofobna (54% homofobnih muškaraca imalo je punu erekciju, a 26% djelomičnu, za razliku od 24% ne-homofobnih (puna erekcija) i 10% (djelomična) (Preostali postoci odnose se na slabu ili nikakvu reakciju). Istraživači su na temelju toga zaključili da ima nešto u hipotezi prema kojoj većina homofobnih muškaraca ima (duboko) potisnute homoseksualne želje. Drugim riječima, radije će razbiti kakvog deklariranog miroljubivog peška (još ako je intek’tualac, joj, gušta!) nego da se suoče s nepodnošljivo užasnom činjenicom da bi se možda u drugačijim kulturološko-sociološkim okolnostima i sami upustili s nekim mišićavim ćelavkom sa svastikom istetoviranom na zgodnom mjestu. Osim toga, svaki ispitanik trebao je sam procijeniti razinu svog uzbuđenja. Uzbuđenje izazvano heteroseksualnim i lezbijskim scenama svi su spremno potvrdili. Homofobna grupa je, pogađate, zanijekala da su ih spolno uzbudile homoseksualne scene. No, ako laže koza, ne laže rog, aparati su zabilježili erekciju u 80% pravih muškaraca. Ukoliko se nekome dâ, može se i sam testirati – ne moram objašnjavati kako – što je naročito preporučljivo „svim nacionalistima, domoljubima, ustašama, fašistima, nacional-socijalistima, skinheadsima i ostalima koji imaju hrabrosti“. A poslije, ako sve dobro prođe, s dečkima na Žuju. A ako ne prođe… uputnica i kod doktora Grudena, nema druge. Svojedobno sam, kad smo već kod toga, bio pogledao Planinu Brokeback, i, kao što rekoh, ostadoh ravnodušan na gej čobane, osim naravno na scenu u kojoj Heath Ledger grli traper-košulju svog ljubavnika i plače k’o kišna godina, ono, dobro je odglumio, što je je. Ljubav je ljubav, odbacite predrasude, vješto nam sugerira Ang Lee.

„Ostali koji imaju hrabrosti“ javno se očitovati suprotiva sablazni su katkad vjernici. Sjećam se prizora s prve gej parade: postarija žena južnoameričkog izgleda nosi u rukama sedamdesetak centimetara visok kip Majke Božje i pokušava se provući kroz policijski kordon. Biblijski pisci – dakle, za neke sâm Stvoritelj svemira – homoseksualnost osuđuju. Klasičan tekst je onaj iz Poslanice Rimljanima, gdje autor govori o ljudima koji su umišljali da su mudri pa postadoše ludi, zamijenivši „slavu besmrtnoga Boga kipovima“ (danas bi možda rekao „medijima“) te ih je zato „Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa“. I još: „Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći – muškarci s muškarcima – sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude“ (Poslanica Rimljanima 1,22-27). Neki tumači pod „pravednom plaćom“ smatraju AIDS: Božja kazna zbog gnjusnih čina. Čuo sam i propovjednike-laike zažagrenih očiju koji su uzbuđeno vikali o AIDS-u kao „ljubavi Božjoj“. Drugi klasični tekst u kojem se spominju homoseksualci-pedofili nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima 6,9-10: „Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ Ako se netko prepoznaje u ovome, i možda mu nije svejedno, može pročitati i nastavak, jedanaesti stih. Nije još sve propalo.

Inače, postoji onaj jedan tip nominalnih katoličkih vjernika koji bi stvari rješavao po kratkom postupku. Njima preporučam knjigu i u nas popularnog ultra-turbo-pravovjernoga rimokatoličkoga pisca Michaela D. O’Briena Sofijina kuća (Verbum, 2008.) u kojem glavni lik, Poljak Pawel Tarnowski, usred okupirane Varšave mjesecima sakriva židovskog dječaka, riskirajući život, a naposljetku doista umjesto mladog Židova (koji će se u drugom romanu, Posljednja vremena, kao preobraćenik na katoličanstvo, suočiti s predsjednikom EU, samim Antikristom), kojemu je omogućio bijeg, odlazi u Auschwitz, u sigurnu smrt. Autor ga u konačnici oslikava kao čovjeka koji doživljava svoje posvećenje, što je otprilike cilj kršćanskog života. Pawel Tarnowski je svojom svjesnom žrtvom zapravo postao svetac. Poanta je u tome što je zapravo homoseksualac. Nota bene: homoseksualnost sama po sebi nije grijeh, grijeh je prakticiranje iste. A Pawel, kojega je u djetinjstvu spolno zlostavljao rođak, prakticiranju se opirao.

I tako… stvari, kao što obično zaključim, nisu crno-bijele. Što ćemo, dakle, s gejevima, lezbama, transseksualcima, queerovima, interseksualcima, biseksualcima, transvestitima…? Što ćemo s tim nečijim sinovima i kćerima, majkama i očevima (mnogi žive dvostrukim životima), kolegama na poslu, susjedima, vjernicima, s tih nekih tristotinjak tisuća Hrvata koji 364 dana u godini žive mahom neprimijećeni među nama, rade svoje poslove i sanjaju svoje snove? Što ćemo s njima taj jedan dan u godini?

Što ćemo s njima, mi normalni?

11.10.2010. u 18:43 • 20 KomentaraPrint#

subota, 09.10.2010.

Happy birthday, mr. Lennon

John bi danas napunio sedamdesetu da ga ispred Dacote nije upucao čudak s Lovcem u žitu u džepu. Kako bilo, nakon toga sam se ozbiljno zainteresirao za rock'n'roll.

Evo jedne pjesme s njegovog zadnjeg albuma, sasvim svjesno izabrane.

09.10.2010. u 17:14 • 8 KomentaraPrint#

petak, 08.10.2010.

Preporuka: MAUS

Svakako potražite. Hrvatsko izdanje Fibra. (Na stranici moguće pročitati prvih 80 stranica.)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

08.10.2010. u 12:40 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.10.2010.

Auerova erotska aura

U doba kad su, putem interneta, najizopačeniji, upravo patološki aspekti ljudske seksualnosti dostupni svakome, koliko god godina imao i ma gdje se nalazio (dakako, ukoliko nadležni u nekoj instituciji nisu zapriječili pristup toj kategoriji sadržaja, barem kad je riječ o zaposlenicima/štićenicima), u doba kad se praktički zaboravilo što je erotika, kad je tijelo – ponajprije žensko – do te mjere komercijalizirano i pretvoreno u robu da je to upravo za plakati, u doba, dakle, u kojem golo tijelo ne predstavlja više nešto što izaziva ježurke, nego ga treba, da bi izazvalo reakciju, predstaviti isključivo u njegovom mesnatom, karnalnom aspektu lišenom prijeko potrebne aure tajanstvenosti, izložba Roberta Auera u Klovićevim dvorima došla mi je upravo kao melem na ranu.

Ono u čemu sam uvijek uživao kod Bukovca – raskošna njedra i još raskošnija bedra mladica procvjetalih na prijelazu 19. u 20 stoljeće, smještenih u svijetle pastoralne krajobraze ili zatamnjene budoare, snježnobijele puti, vilinski zaigranih oko pisca koji sanja svoj san ili neobično erotično zaleglih na kakav kamen, sofu ili fotelju – kod Auera sam dobio u pojačanoj dozi. Auer je – u smislu putenosti naslikanih aktova – Bukovac koji je odlučio otići korak (dva, tri) dalje. Pritom se, barem kad je riječ o djelima na ovoj izložbi, na momente približio kič-erotici, ali granicu nije prešao. Mogli smo putem medija saznati da postoji i umjetnikov pornografski opus (stotine eksplicitnih crteža figura Veneris), no toga u Klovićevim dvorima nema. Ono čega ima vrijedi pogledati upravo stoga da bismo se podsjetili kako pogled na golo tijelo može izazvati i suptilnije senzacije od vrtoglave raspomamljenosti, šokiranosti ili, što je možda i gore, zasićene ravnodušnosti, nezainteresirane otupjelosti. Suptilnije senzacije: nježnost, radost, zaigranost (koja pokreće sve one unutrašnje mehanizme, ali na "dobar" način) – nešto što podiže duh i čini da se osjećate vedrije, življe i da pomislite: gle, život je lijep.

Ne bih rekao da je Robert Auer "veliki" slikar, ali svakako je vrhunski majstor koji je očito u svom radu slijedio jednu šprancu, nastojeći je dovesti do savršenstva: portreti i aktovi u secesijskom stilu minhenske akademije, utjecaj Vlahe Bukovca. Rekao bih da u narudžbama nije oskudijevao pa po svoj prilici niti nije imao razloga – a očito ni potrebe – previše eksperimentirati (u smislu avangardističkih zaokreta). Premda cijenim dobar dio dvadesetostoljetne produkcije (svojedobno sam u superlativima pisao o Jacksonu Pollocku), kad je o visokoestetiziranoj erotici riječ, radije bih da mi na zidu visi Bukovčeva raskajana Magdalena, ili koja od ljupkih modela Roberta Auera, nego, štajaznam, nage starice Luciana Freuda (inače genijalca) ili one koščate sirotice Egona Schielea, kojemu isto svaka čast.

Dvije su slike posebno dojmljive: Vrijeme (sad je hora) i Iskušenje sv. Antuna. Promatrajući prvu, na kojoj je naslikano dvanaest nagih mladih žena, od kojih centralni lik u ruci drži pješčani sat, čovjek se zapita koliko zapravo uistinu živimo svoje (ograničeno! ograničeno! DIN-DON, DIN-DON!!!) vrijeme, a koliko nam ga bezočno kradu (dobrim dijelom – jer to sami dopuštamo) na sve moguće načine, svi i svugdje, jer nas neprestance prati izluđujući osjećaj da ga nemamo. Ne bismo li u životu, pitaju nas ljepotice s platna, trebali više – uživati? No, što znači istinski uživati i zašto to zapravo ne znamo, druga je stvar (vidi post Povratak tijelu i igri).

Antun Egipatski, rodonačelnik pustinjaštva i monaštva, meni inače osobito simpatičan i drag sveti čovjek, prikazan je kako pred zamamnom golotinjom sklanja pogled, no zna se da se u njegovom slučaju radilo o demonima zakrinkanima u putena tijela (slikar je dao sve od sebe), željnim da ga odvrate od odabranog puta: odricanja od ovozemaljskih užitaka e da bi se postiglo ekstatično mistično sjedinjenje s Konačnom Stvarnošću, čemu se, uostalom i sam nadam.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Sve u svemu, aktovi Roberta Auera poticajni su u današnje hiperseksualizirano doba kao dobrodošao podsjetnik na rafiniranije poimanje erotskoga. Stoga, ukoliko već niste pogledali izložbu, imate vremena učiniti to do 21. studenoga.

03.10.2010. u 12:18 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2024 (3)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@