Današnji tekst podijeljen je u dva dijela. U prvom ću napisati za koga (još) neću glasati.
Zašto neću dati svoj glas Nadanu Vidoševiću i Vesni Škare Ožbolt, opširno sam objasnio ranije. Što se pak tiče ostalih kandidata, stvari stoje nekako ovako.
Zašto, recimo, neću glasati za Andriju Hebranga? Možda to nije ni potrebno objašnjavati, zar ne? Ipak, u nizu hebrangizama, u sjećanju mi je ostala izjava u kojoj taj radiolog-onkolog kaže kako nikad ne laže, samo što povremeno ne govori istinu. Možda je to zenbudistički koan, a možda i simptom dubljeg nekog konflikta u duši ovog predsjedničkog kandidata.
Zašto, za Boga miloga, neću glasati za Vesnu Pusić, možda se pitaju neki od vas? Hm, premda ta šarmantna gospođa profesorica na mene ostavlja pozitivan dojam – elokventna je, opuštena i samouvjerena na jedan za ove prostore netipičan način – količina animoziteta što ga izaziva u dijelu biračkog tijela je tolika da me zaprepašćuje i poziva na oprez. (Trebalo mi je manje od jedne minute da naiđem na ovako nešto: „Vesna Pusić nije sigurna da li intimno više mrzi hrvatske branitelje ili hrvatsku državu…“.) Predsjednik ne bi trebala biti osoba koju dio naroda smatra – opravdano ili ne – gujom u njedrima.
Ne znam je li uistinu to napisao u svojim knjigama (neka me netko ispravi ako griješim), ali po internetu se mogu naći citati Josipa Jurčevića, koji također želi biti predsjednik i za kojega – pogađate – također neću glasati. Primjerice: „Potpuno je neprihvatljivo da se Ustav poziva na antifašističku borbu i ZAVNOH kao temelje hrvatske državnosti“.; „Ustaški pokret nije bio fašistički. Bio je u sukobu s fašistima.“; „Logor u Jasenovcu nije bio namijenjen sustavnom ubijanju ljudi. Jasenovac je bio vrlo produktivan radni logor. Tomu svjedoče i podaci o prodaji proizvedene robe posredstvom trgovačkih putnika diljem Njemačke.“ No comment.
O Miri Tuđmanu čujem lijepe stvari. Pristojni gospon profesor kao i ja, tako nekako. Ipak, kad netko u najčitanijim dnevnim novinama govori o sebi pod naslovom Odrastao sam u kući u kojoj se nisu pričali vicevi, onda ja to zovem upravo kolosalnim PR autogolom. Jer, to zapravo zvuči prestrašno. Razumio bih da je to za njega rekao neki protivnik u cilju da ga predstavi kao osobu koja je ozbiljno zakinuta u životu, ali ne!, čovjek je to rekao sam za sebe, kao nešto na što je ponosan. Osim toga, viđam ga po tribinama s gorespomenutim J.J. i teoretičarom zavjera admiralom Lošom koji tvrdi da će treći svjetski rat početi u Rijeci, 2025. Možda i hoće, ali meni je to malo too much.
Ako je istina da se kandidirao i Dragan Primorac, jasno je da na moj glas ne može računati. Ne znam ima li smisla obrazlagati zašto. Čak i ne želim obrazlagati. Nema šanse da glasam za njega. Točka.
Milan Bandić nije se kandidirao. Pa i ako se kandidira… No chance.
Dečko s Trešnjevke: općenito ne glasam za ljude koji se slikaju sa stetsonom i pričaju o svom životu u stanovitim magazinima.
Damir Kajin. Drag mi je Damir, ali draži su mi tartufi (malvaziju da ne spominjem)…
I, zadnji, ali ne i najmanje važan: Ivo Josipović. Kad Ivo Josipović kaže, odgovarajući na pitanje novinarke o postupanju u nekim problematičnim situacijama, da će „biti strog“, to zvuči – priznat ćete i sami – neobično neuvjerljivo, skoro kao neki njegov vrlo profinjeni humor. Mogu ga zamisliti kao predsjednika, štojaznam, Danske ili Lihtenštajna, možda i Hrvatske, jednoga dana. Kad ne bih imao svog kandidata, možda bi ipak Ivo Josipović imao šanse. Ovako…
A tko je moj kandidat?
Moj kandidat za predsjednika RH je Pavo Pušić, gospar iz Dubrovnika.
Imao sam tu sreću i zadovoljstvo da provedem više desetaka sati u razgovoru s tim izvanserijskim čovjekom koji je odlučio kandidirati se za predsjednika i – pobijediti. Družeći se s njim, bio sam zapanjen njegovim neobično bogatim životnim iskustvom, koje seže od MBA studija u Parizu, Londonu, Tokiju i New Yorku, preko uspjehâ na poslovnom planu koji su mu omogućili financijsku neovisnost, do angažmana u američkim predsjedničkim izborima (Clinton i Gore), da spomenem tek ponešto. Posebno me se dojmilo što se početkom rata bez oklijevanja vratio u domovinu, stavivši po strani osobne interese. Izvanredno upućen u ekonomsku teoriju, ujedno ima i jasan pregled trenutačnog – neprestance promjenjivog – stanja na globalnom planu, što, kako stalno ističe, nedostaje našim ekonomistima (a ja bih rekao i političarima). Stekao sam dojam da nije riječ o osobi kojoj je stalo do produciranja – čak štoviše, možda je i malo previše samozatajan (posebice usporedim li ga s nekim suparnicima koji se slikaju i s ponijima i s vrganjima, koji su sad u Zlataru, sad u Gorskom kotaru); mislim da bi sasvim lijepo mogao živjeti i jedriti oko Elafita ili Havaja do kraja života – pa ipak, odlučio je posvetiti vrijeme, energiju, osobna sredstva za to da dođe na mjesto predsjednika Republike i učini nešto da krenemo u smjeru koji ne vodi u daljnju (i konačnu) rasprodaju onoga što nam je preostalo.
Problemi s kojima se suočava ova zemlja su, jasno je svima, kompleksni. Mnogi od nas imaju dojam da idemo u krivom smjeru. Analiza stanja i nacrti rješenja ne mogu se stoga iznijeti u dvije-tri rečenice. „Za rješenje problema, moramo prestati razmišljati na onaj način kao kada je problem nastao“, govorio je stari Einstein. Kad slušate gospara Pušića, ono što prvo upada u uši jest da izbjegava fraze i da nastoji sagledati širi kontekst i dublje uzroke određenih problema, a za to mu treba – vremena. Dakle, možda će se nekome učiniti da previše „filozofira“ ili da je preopširan, ali ne bih se s time složio. Jednostavno, radi se o tome da, ukoliko želite nešto zaista objasniti, morate za to odvojiti vrijeme. S druge strane, neki problemi su toliko složeni da se u jednom intervjuu mogu tek spomenuti. Kad slušam ostale predsjedničke kandidate, čujem mnoštvo općih mjesta, rješenja u stilu „još više istoga“, fraze i jeftino demagoško pozivanje na „narod“. Naglasak je, čini mi se, više na vizualnom dojmu, nego na smislenosti poruka. Ono što želim reći jest da sam siguran da bi u svakoj ozbiljnoj raspravi – a nadam se da ćemo ih imati prilike vidjeti – Pavo Pušić dominirao jer naprosto raspolaže s uvidom u spomenuti širi kontekst (znam to pouzdano – poznaje svjetsku ekonomsku i političku situaciju bolje od ijednog drugog kandidata). Spominjem to i zato da vas potaknem da, u današnje doba kad smo preplavljeni informacijama i kad se za našu pažnju bore s bezbroj strana, u doba kad smo postali apatični i cinični, odvojite vrijeme i poslušate što ima za reći čovjek koji nije član nijedne stranke, koji nije pripadnik „familije“, nijednog klana, nijednog lobija i kluba. Unatoč susretima sa svjetski poznatim ljudima, od Richarda Gerea, Woodyja Allena ili sir Anthonyja Hopkinsa itd., večeru i razgovor s Billom da i ne spominjem, ostao je izvanredno pristupačan, duhovit i jednostavan, znate ono, čovjek kojega možete zamisliti kao fizičkog radnika (što je i bio), ali i kao konzultanta (što je isto bio) u nekoj prestižnoj međunarodnoj tvrtki.
Prvi problem s kojim se suočava jest njegova anonimnost, ali, za razliku od tipičnog domaćeg pretendenta kojemu je vrhunac pojaviti se u istom danu u Jutarnjem, Večernjem, Dnevniku i Gloriji, odlučio se za drugačiji izlazak na scenu: „grassroots“ na hrvatski način. Zašto ne, mislim si ja. Po mnogočemu je atipičan pa se i izlazak na medijsku scenu putem intervjua koji je stavio na YouTube uklapa u njegov stil. Drugi problem je, kao što sam već spomenuo, činjenica da se ne služi jeftinom demagogijom i verbalnim trikovima nego nastoji elaborirati ono što je kompleksno. A stanje u državi i svijetu jest kompleksno. Očito je također da mu u prvom planu nije pridobivati glasače (a naročito glasačice) lažnim osmjesima i na nekom NLP seminaru na brzinu izučenim tehnikama šarmiranja. Njemu to uistinu ne treba, ali nadan se da mu zbog toga dio (ženskih) glasova neće pokupiti neki od naočitih alfa-mužjaka na medijskoj sceni. Nisam žensko pa mi je teško procijeniti, ali djeluje mi po tom pitanju – mislim na pojavu – i više nego solidno. Lice čovjeka koji je prošao izvjesne stvari, tako nekako. Ništa lažno, bez fige u džepu: to sam ja, znam što, znam kako. Predsjednik koji zna. (Strane jezike, primjerice, ili biti istinski neovisan u donošenju odluka u odnosu na partikularne interese koji iznutra izjedaju ovo društvo.)
Čak i kad ne bih imao i više nego dobre razloge (neke sam spomenuo) da dam svoj glas ovom – da, svakako, nesavršenom – čovjeku, po svoj prilici bih – a mislim da nisam jedini – radije birao nekog novog, neko novo lice, nego nekoga od onih koje gledam i slušam već dvadeset godina i za koje opravdano sumnjam da su u stanju promijeniti smjer u kojem se krećemo… Birao bih mogućnost (ma koliko malu) promjene. O ostalome kasnije.
Dakle, ovdje možete vidjeti i čuti prvi dio intervjua (u trajanju od deset minuta) što ga je Pavo Pušić dao u Dubrovniku. Ostala četiri dijela možete pronaći na Google-u, a i ja ću ih ovih dana staviti na blog.
Dakako, kao i obično, nadam se vašim konstruktivnim, kulturnim, duhovitim i inspirativnim komentarima. Svi komentari koji izlaze iz okvira civilizirane komunikacije bit će izbrisani. Hvala.
| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery