gospon profesor

ponedjeljak, 29.06.2009.

Drugačiji svijet je moguć?

Jučer...

Image and video hosting by TinyPic

Danas.

Image and video hosting by TinyPic

Sutra?

Image and video hosting by TinyPic

29.06.2009. u 20:56 • 15 KomentaraPrint#

subota, 27.06.2009.

Talac đavola

Prolog

Kada dođoše k mnoštvu, pristupi mu čovjek, padne pred njim na koljena i reče: "Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti." A Isus odgovori: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!" I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.
(Evanđelje po Mateju 17,14-18)

Danas jedna mučna tema pa tko nije raspoložen… da poslije ne ispadne kako sam mu ja dodatno pokvario raspoloženje.

U Hrvatskoj – osim možda u nekim zainteresiranim krugovima – irski teolog, bivši svećenik (isusovac), autor brojnih studija, egzorcist s tridesetogodišnjim stažem i profesor na vatikanskom Pontifikalnom biblijskom institutu (doktorirao je semitske jezike, arheologiju i orijentalnu povijest, a studirao je i psihologiju) Malachi B. Martin praktički nije poznat. U Sjedinjenim Državama, kamo je otišao iz Rima, taj je savjetnik trojice papâ pak dobro poznat po svojim kontroverznim uspješnicama u kojima se bavi, među ostalim, odnosima moći u Vatikanu i navodnim crnim misama što su se tamo održavale.

Image and video hosting by TinyPic

Jedna od njegovih knjiga nosi naslov Hostage to the Devil (Talac đavola) (HarperOne, drugo izdanje 1992.), a u njoj se bavi opisima procesâ opsjednuća i egzorcizama petero suvremenih Amerikanaca. Za nju sam, kao i za autora, saznao prije desetak godina, naišavši na referencu u knjizi Ljudi laži – nada u iscjeljenje zla u ljudima (V.B.Z., 1999.) M. Scotta Pecka. Budući da me ova potonja dobrano prodrmala – bio sam zaprepašten opisima slučajeva kojima se Peck kao psihijatar bavio i odjednom neugodno svjestan da ljudi poput onih o kojima sam čitao žive i oko mene – nabavio sam i Martinovu knjigu.

Odlučio sam – a nitko to, lijepo vam kažem, ne mora čitati/komentirati ako ga tema ne zanima – izdvojiti nekoliko citata iz predgovora u kojima autor pojašnjava o čemu je riječ. Odmah na početku spominje da muškarce i žene uključene u pet slučajeva o kojima izvještava osobno poznaje; ponudili su mu svoju punu suradnju pod uvjetom da se njihovi identiteti, kao i identiteti njihovih obitelji i prijatelja ne otkrivaju.

Knjiga je prvi put objavljena 1976., u doba popularnosti hit-filma Egzorcist, kad se sve skupa smatralo dobrim poslovnim potezom, ali autor upozorava da je opsjednutost stvaran fenomen i da u doba u kojem se pojavljuje drugo izdanje Amerikanci više nisu tako bezbrižni. Naime, prema Martinovim spoznajama, „u pedeset američkih država trenutno postoji preko osam tisuća sotonističkih kovena. Znamo da je u svakom većem američkom gradu moguće nazočiti crnoj misi… svakoga tjedna najmanje jednom, i to na nekoliko lokacija. Znamo da se prosječni članovi kovena vrbuju iz svih zanimanja, kako među političarima, tako i među klerom i religioznim osobama“. Ovo potonje naročito upada u oči, ali, kao što je to netko dobro primijetio, ako zlo postoji, neće li se pokušati sakriti tamo gdje ga najmanje očekujemo? Nadalje, „znamo da među tim kovenima postoji izvjesna ’specijalizacija’. Na primjer, pojedinac može izabrati heteroseksualni ili homoseksualni koven. U najmanje tri glavna grada, članovi klera mogu izabrati najmanje jedan pedofilski koven kojega sačinjavaju i održavaju ekskluzivno članovi klera, za kler. Religiozne (sic!) žene mogu pronaći lezbijski koven koji se održava na sličan način“. (Autor je, podsjećam, svećenik, po svemu što sam o njemu pročitao, iznimno dobro upućen.) Ali to nije sve: „Znamo, također, da je u mnogim javnim školama u bilo kojem glavnom gradu praktički izvjesno da postoji najmanje jedna grupa tinejdžera uključenih u ritualni sotonizam. I iako znamo veoma malo – iz očiglednih razloga – o žrtvovanju ljudi kao elementu ritualnog sotonizma, znamo da je u određenim kovenima u kojima je tajnost – po cijenu života – apsolutan uvjet, kazna za pokušaj napuštanja kovena ritualna smrt, po jedan ubod nožem za svaku godinu života optuženog člana“.

Ono što sam i sâm primijetio radeći u školi jest da posljednjih godina u svakoj generaciji uočim barem nekoliko učenika oba spola koji koketiraju sa „sotonističkim“ imidžem, ono, furaju se na pentagrame i križeve okrenute naopačke, po torbama i bilježnicama ispisuju „666“, nose majice s rogatim stvorenjima, tulumare na seoskim grobljima, rezuckaju se žiletima i, naravno, slušaju Marilyna Mansona i Cradle of Filth (viđao sam učenika koji je dolazio u majici na kojoj je bila „časna sestra“ golih grudi u opscenoj pozi), a jedino što su pročitali – i u pročitano povjerovali – je Da Vicijev kod i slična literatura. Obično su to klinci iz prvog i drugog razreda, rijetko kad maturanti. (Inače, za neke koji će se pitati "što sam poduzeo" (hm, možda je nešto trebala poduzeti vjeroučiteljica?), odgovor je da je svaki pokušaj "poduzimanja nečega" osuđen na propast. Ipak, otišao sam na koncert M. Mansona, da budem u toku...)

Manson kao domobran...
Image and video hosting by TinyPic

Autor također dovodi u vezu sa sotonizmom i porast zlostavljanja djece: „U tom smislu, pojava zlostavljanja djece kao značajke našeg vremena zaslužuje posebnu pažnju. Nema svaki slučaj… zlostavljanja djece podrijetlo u ritualnom sotonizmu per se… Ali opseg zlostavljanja djece u Americi danas i konkretan dokaz sotonizma kao čimbenika u mnogim takvim slučajevima, počinju nam davati određenu predodžbu…“.

Kao zaključak, Martin piše: „…još je šokantnija spoznaja da u današnjoj Americi, Americi devedesetih godina, pojedinac nikada nije daleko od centra gdje se takve aktivnosti rutinski obavljaju. Nitko ne živi daleko od nekog zemljopisnog područja gdje se prakticira neki oblik ritualnog sotonizma. Ritualni sotonizam i njegova neizbježna posljedica, demonska opsjednutost, sastavni su dio atmosfere života u Americi“.

(Digresija: 1993., godinu dana nakon objavljivanja 2. izdanja Martinove knjige, pojavila se i knjiga sociologa J. Victora Satanic Panic: The Creation of a Contemporary Legend (Sotonistička panika: stvaranje suvremene legende) u kojoj autor analizira mehanizme širenja lokalnih glasina i njihovo prerastanje u moralnu paniku (sjećate se mog posta na tu temu?) „potaknutu neočekivanom suradnjom između fundamentalističkih kršćana i svjetovne terapeutske kulture“ (D. Thompson: Kontraznanje, Algoritam, 2009.) Spominjem je ovdje za one koje zanima suprotno mišljenje od Martinovog.)

Ma što tko mislio o svemu ovome, teško je ne složiti se s postojanjem fenomenâ što ih autor navodi kao potencijalne i stvarne uzroke navodne raširenosti sotonizma (u SAD-u): „Opustošenost naše kulture – svojevrsna agonija besciljnosti udružena s prevladavajućim egoizmom – dokumentirana nam je u raspadanju naših obitelji. U propadanju našeg obrazovnog sustava. U iščezavanju društveno prihvaćenih pravila pristojnosti u govoru, odijevanju i ponašanju. U životima naše mladeži, posvuda deformiranim omamljujućim nasiljem i iznenadnom smrću; maloljetničkom trudnoćom; ovisnošću o drogi i alkoholu; bolešću; samoubojstvom; strahom. Amerika je sada po svemu sudeći najnasilnija među takozvanim razvijenim nacijama svijeta“. Pitanje za raspravu: koliko u ovom opisu prepoznajemo naše društvo?

Prema Martinu, dva su čimbenika najodgovornija za tmurnu sliku. Prvo, promjena mentaliteta među kršćanskim svećenicima: „Kao rimokatolički svećenik, govorim imajući na umu naročito katoličke biskupe i svećenike… . Zbog toga što toliki mnogi u rimokatoličkoj hijerarhiji više ne prihvaćaju ta vjerovanja – čak više niti ne ispovijedaju ili poučavaju ispravnu doktrinu o sakramentima – opozicija sotonizmu, uključujući i njegov ritualni oblik – znatno je umanjena“. (Malachi Martin je, reklo bi se, tradicionalist koji nije bio oduševljen postkoncilskim promjenama u Crkvi tijekom šezdesetih.) A drugo? „S druge strane – one Luciferove – vjerovanje da on uopće ne postoji ogromna je prednost koju nikad nije uživao u tako visokom stupnju. To je konačna kamuflaža. Ne vjerovati u zlo znači biti nenaoružan protiv njega. Ne vjerovati znači biti razoružan. Ako vaša volja ne prihvaća postojanje zla, ostavljeni ste neosposobljeni da mu se oduprete“.

Martin dalje piše o tome kako zbog toga što danas čak ni dio klera ne vjeruje u postojanje vraga i pakla, ljudi koji su opsjednuti nemaju gdje potražiti pomoć. Egzorcista je malo, a potrebe su velike: „U razdoblju od ranih šezdesetih pa do sredine sedamdesetih broj obavljenih egzorcizama porastao je za 750 posto“.

Kako dolazi do opsjednutosti? „Ukoliko ne vjerovati znači biti razoružan, obratno je također istina. Uzevši u obzir općenite okolnosti koje nas okružuju u današnjem društvu, postaje sve važnije shvatiti da čak i u najgorim uvjetima niti jedna osoba ne može biti opsjednuta bez određenog stupnja suradnje…“ „…uzrok opsjednutosti je dobrovoljna suradnja pojedinca, putem njegovih sposobnosti uma i volje…“ „Pojedinac ne postaje opsjednut iznenada, kao kad netko slomi ruku ili dobije ospice. Radije, opsjednutost je… proces. Proces koji utječe na dvije snage duše: um, pomoću kojega pojedinac prima i usvaja znanje, i volju, pomoću koje pojedinac bira djelovati na temelju tog znanja.“

Kad se u duši stvori „praznina puna žudnje“, pripravljen je teren za susret „s jednim ili više tih bestjelesnih, bespolnih stvorenja zvanih demonima“. U tom kontekstu autor spominje spiritističke ouija /widža/ ploče: „Na primjer, sam pojam – ouija – očitovanje je te otvorenosti, jer je sastavljen od francuske i njemačke riječi oui i ja - koje znače da. Stav korisnika ouija ploče je doslovno: ’Da, da’“. Itd.

Image and video hosting by TinyPic

Recimo da je, rasprave radi, fenomen opsjednutosti stvaran. (Osobno ne mogu tvrditi da je ili nije; mogu tek vjerovati u jedno ili drugo.) Ukoliko ga stručnjaci (teolozi-svećenici, liječnici-psihijatri) ne priznaju kao realnost, opsjednuta osoba (gledali ste Egzorcista ili Egzorcizam Emily Rose) trpi nezamislivi užas. Nema nikoga tko bi joj pomogao. „Crkva je jedina institucija u društvu s autoritetom i lijekom spremnim za osujećivanje tako očitovanog zla. Ako li službeni predstavnici kojima je povjerena ta temeljna dužnost u Crkvi niječu samu baštinu te Crkve – okrenu li leđa čak i opisima u Pismu gdje Krist istjeruje demone; prikazuju li te izvještaje kao lažne i kao pjesničku slobodu – onda su zbiljske žrtve istinske demonske aktivnosti ostavljene bez ikakve nade.“

S druge strane, velečasni Martin piše i sljedeće: „Kao što pojam implicira, savršeno opsjednutu žrtvu zlo kontrolira u potpunosti i ne daje vanjske pokazatelje, nikakve naznake demonskog stanara. Tako opsjednuti, za razliku od ’nesavršeno opsjednutih’ neće pokazivati nikakvu uznemirenost na prisutnost religioznih simbola kao što su raspelo ili krunica. Neće se stresti ako ga poškropi posvećena voda, niti će oklijevati diskutirati o religijskim temama“.

Premda kao laik, koji o svemu tome zapravo nema pretjeranog pojma, ne mogu procjenjivati sudove stručnjaka na bilo kojem polju, ovdje potencijalni problem vidim u sljedećem. Naime, ukoliko je netko „savršeno opsjednut“ i to praktički nitko ne može razotkriti, onda se, u stanovitim okolnostima, mogu početi događati također nezamislivi užasi. Jer, ako se nekoga može optužiti – iz tko zna kojih motiva – da je „savršeno opsjednut“, kako će dotični, koji je zapravo tek prosječno nesavršeno ljudsko biće, dokazati da nije? Po toj logici, zapravo se svakoga može osumnjičiti. Jer, ako Malachi Martin piše o tome da su se usred Vatikana održavale crne mise, to onda znači da i među najvišim velikodostojnicima Crkve može biti „savršeno opsjednutih“ ljudi. Bilo tko to može biti. Neću dalje razvijati ovu temu; pretpostavljam da je svatko ponešto pročitao o izopačenoj logici ispitivanja „vještica“ koje su bile osuđene ako su, pod mukama, priznale da su vještice, i ako NISU priznale. Jednostavno nije bilo načina da se netko izvuče jer je bilo što što bi osoba pokušala reći u svoju obranu unaprijed smatrano znakom krivnje. Osumnjičen si da si kriv, dakle kriv si.

E sad, čini se da imamo problem. S jedne strane, ako fenomen postoji, ljudima se mora pokušati pomoći. S druge strane, kako spriječiti potencijalnu zloporabu?

Inače, cijelu ovu temu sam načeo potaknut videom na koji sam naišao prije nekoliko dana. Na njemu se može vidjeti navodni egzorcizam obavljen u nekoj američkoj protestantskoj zajednici nad adolescentom koji je navodno imao homoseksualnih sklonosti. Snimka je procurila u javnost/medije pa se sad u Americi uvelike debatira o tome je li riječ o vjerskim slobodama ili teškom obliku zlostavljanja djeteta. Možete je vidjeti ovdje.

Rekao bih da je „istjerivanje demona“ što se katkad prakticira u takvim skupinama vraški riskantan pothvat, i to za sve koji u njemu sudjeluju. Gotovo se sigurno radi o laicima koji procijene da je netko „opsjednut“ pa ga „egzorciraju“, kao što se može vidjeti na videu. Na neusporedivo ozbiljniji pristup – a to je možda neki srednji put – naišao sam u na početku spomenutoj knjizi Ljudi laži u kojoj autor – psihijatar i skeptik – opisuje svoje iskustvo sudjelovanja u obredu egzorcizma. Izdvojit ću nekoliko njegovih dojmova, a svakome zainteresiranome uistinu preporučam tu neobično zanimljivu knjigu. Tri su naglaska: opsjednutost je izuzetno rijedak fenomen i potreban je timski, multidisciplinarni pristup stručnih osoba uz pacijentovo dopuštenje postupka. Inače, Peck – a bome niti ja – ne nastoji čitatelja uvjeriti da Sotona (ne) postoji. I sam je isprva bio skeptičan. No, iskustvo kroz koje je prošao navelo ga je na preispitivanje stavova.

Image and video hosting by TinyPic

Evo što kaže: „Dijagnozu opsjednutosti nije lako postaviti. Nijedan od ova dva pacijenta nije imao ’izbuljene oči’ ili demonstrirao jasne nadnaravne fenomene prije samog egzorcizma. Obojica su očitovala višestruke manifestacije rutinskih duševnih bolesti kao što su depresija, histerija ili gubitak asocijacija. Stručnjaci koji se susretnu sa slučajevima često vole pitati: ’Je li pacijent opsjednut ili je duševno bolestan?’ To nije valjano pitanje. Koliko ja trenutno razumijem te stvari, da bi se opsjednutost pojavila, prvo treba postojati znakoviti emotivni problem. Tada će ga opsjednutost uvećati i stvoriti nove. Prikladno je pitanje: ’Je li pacijent samo duševno bolestan ili je duševno bolestan i opsjednut?’“

„Zato jer ne samo da dopušta, nego i inzistira na upotrebi sile, egzorcizam držim opasnim postupkom. Moć je uvijek predmet zlouporabe. Ali, jednostavna činjenica njegove potencijalne opasnosti teško da je razlog za njegovo odbacivanje. Četverosatni neurokirurški postupak kojem sam se prije tri godine podvrgao da bih oslobodio pritisak na disk i kost kičmene moždine u mom vratu bio je opasan; također mi je omogućio pisanje upravo ovih riječi upravo u ovom trenutku, umjesto da sam prikovan za krevet kao kvadriplegičar ili da sam izluđen kroničnim bolom. S moje točke gledišta, egzorcizam je u odnosu na običnu psihoterapiju ono što je radikalna operacija spram odstranjivanja čira. Radikalna operacija može biti ne samo iscjeljujuća, nego može spasiti život, i može biti zapravo jedini način liječenja u izvjesnim slučajevima koji ne reagiraju na konzervativniju terapiju.“

„Ono što sprečava da egzorcizam bude pravo silovanje je činjenica da, kao i kod operacije, osoba pristaje na postupak. Kako bismo se zaštitili od zloupotrebe moći u egzorcizmu moramo imati na umu iznimnu važnost pristanka. Pretpostavljam da to neki egzorcisti olako uzimaju. Ono što mi, praktičari tradicionalne medicine i kirurgije, možemo unijeti u egzorcizam je inzistiranje na ’upućenom pristanku’. Prije kirurškog zahvata formalno i legalno čitamo pacijentima njihova prava – ili radije popis prava koja pristaju izgubiti. Tijekom egzorcističkog postupka pacijenti gube velik dio svoje slobode. Čvrsto vjerujem da se njihovo gubljenje prava treba odvijati pod zakonskim uvjetima i da se treba voditi na zakonski način. Prije postupka pacijenti trebaju potpisati ne jednostavne nego pomno izrađene obrasce o ovlaštenju. Trebaju točno znati u što se upuštaju. Ako je pacijent jasno nesposoban za takvu osviještenost, skrbnika treba biti zakonski ovlastiti da donese razumnu odluku umjesto nje ili njega.“

„Jednako tako treba uključiti i druge zaštitnike. Treba sačuvati objektivne zapise postupaka koji se mogu objaviti, ako to pacijent ili skrbnik žele. U najmanju ruku, taj zapis bi trebao biti zvučna vrpca. Najpoželjnije je da je to video zapis.“ (Hm, sumnjam da je snimka na YouTubeu završila iz objektivnih razloga.)

„Mogu dodati da egzorcizam nije ono o čemu bi netko mogao uobičajeno misliti kao o ’jeftinom’ postupku. Prvi (i lakši) zahtijevao je skupinu od sedam visoko izvježbanih profesionalaca za četverodnevni rad (bez nadoknade), dvanaest do šesnaest sati dnevno. Drugi je uključivao sličnu skupinu od devet muškaraca i žena, koji su radili tri dana dvanaest do dvadeset sati dnevno. Nije uvijek neophodan takav masivan pothvat. Podsjećam čitatelja da su oba slučaja, kao primjeri sotonske opsjednutosti, bila očevidno neuobičajena.“

„No, najveći zaštitnik je ljubav. Jedino s ljubavlju egzorcist može razlučiti između intervencija koje su ’poštene’ i neophodne i onih koje su manipulirajuće i istinski nasilne. Jedino s ljubavlju vršitelji egzorcizma mogu biti sigurni da sve vrijeme drže na umu najbolje pacijentove interese i sigurno se oduprijeti općeprisutnoj ljudskoj sklonosti da postanu bezobzirni i očarani silom. Doista, u svim ozbiljnim slučajevima zahtijeva se više od znanja i vještine; jedino ljubav može izliječiti.“

„Teški i opasni, egzorcizmi kojima sam prisustvovao uspjeli su. Ne mogu zamisliti kako bi se drugačije pacijenti izliječili. Obojica su živi i danas se vrlo dobro osjećaju. Imam svaki razlog vjerovati da bi, da nisu prošli svoje egzorcizme, do sad obojica bili mrtvi.“

Inače, koliko sam upoznat, i kod nas postoje katolički svećenici i protestantski pastori pa možda i laici koji se bave egzorcizmom. Ukoliko netko ima kakvih iskustava i želi ih podijeliti, bit će zanimljivo pročitati ih. Posebice bi zanimljivo bilo čuti koliko ovdašnji pristupi poštuju tri naglaska (prava opsjednutost kao izuzetno rijedak fenomen; timski, multidisciplinarni pristup stručnih osoba; pacijentovo dopuštenje da se nad njim vrši postupak).

Prijedlozi za daljnje čitanje:

Denis de Rougemont: Udio đavla (Biblioteka Feral Tribune, 1995.)
Francois Fejto: Bog, čovjek i njegov đavao – Razmatranje o zlu i povijesni tijek (Alfa, 2007.)

Kao i obično, nadam se argumentiranoj i konstruktivnoj raspravi. Hvala.

27.06.2009. u 18:48 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 24.06.2009.

Misao tjedna

Palo mi je na pamet uvesti "rubriku" Misao tjedna na ovaj blog. Naime, svako toliko dok čitam sve te jako pametne knjige ne bi li se možda iz njih ponešto pameti prelilo i na me, naiđem na neku misao koja me na poseban način dotakne, znate taj osjećaj...

Danas sam tako u knjižici Marka Aurelija Misli (Nova Akropola, 2004.) naišao na sljedeći pasus:

Svaki dan započni riječima: danas ću se susresti s protivljenjem, nezahvalnošću, drskošću, izdajstvom, mržnjom i sebičnošću, a sve zbog toga što oni koji griješe ne znaju što je dobro, a što zlo. Što se pak mene tiče, već odavno mi je znana priroda dobra i njegova plemenitost, kao i priroda zla i njegova niskost. Poznajem i prirodu samog grešnika koji mi je brat, ne po krvi, već stoga što je obdaren razumom i božanskom iskrom. I zato mi ništa od toga ne može nauditi jer me nitko ne može uplesti u neko nisko djelo. Na brata se ne mogu niti ljutiti niti se zavaditi s njim jer smo rođeni za zajednička djela, poput ruku, nogu, obrva, gornjih i donjih zubi. Štetiti jedan drugome znači protiviti se zakonu prirode, jer što je ogorčenost ili zazor, ako ne samo jedan oblik ometanja rada prirode?

Image and video hosting by TinyPic

Pa, ako može Marko Aurelije, možemo i mi.

24.06.2009. u 21:17 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.06.2009.

Otkrivanje nebesa

Uspoređuju ga s Homerom, Danteom i Goetheom. Po njemu je nazvan asteroid. Sam za sebe govori: »Ja nisam toliko ’iskusio’ 2. svjetski rat; ja jesam 2. svjetski rat!« Premda će 29. srpnja napuniti 82 godine, drži se vlastite teorije prema kojoj svatko ima ’apsolutnu dob’ koju će ’uvijek imati’, a njegova apsolutna dob je, tvrdi, 17 godina. Zajedno s Hannah Arendt pratio je – sa sličnim zaključcima – suđenje Eichmannu u Jeruzalemu. Pisao je dramske tekstove, poeziju, političke komentare, filozofske studije i romane. Prema jednom njegovom romanu – Atentat – snimljen je film, dobitnik Oscara. Iako je u rodnoj Nizozemskoj neka vrsta institucije, nacionalne savijesti, kultnog autora, zbog svog obiteljskog backgrounda – otac mu je podrijetlom iz Austrije, majka Židovka – za sebe će reći: »Rodio sam se u Holandiji, ali se Holandija nikad nije rodila u meni«. Pretencioznu izjavu da je on otjelotvorenje 2. svjetskog rata treba promatrati upravo u svjetlu činjenice da je odrastao u zlosretnim vremenima tijekom kojih je, zbog židovskog podrijetla, zajedno s majkom – od koje mu se otac razveo 1937. – trebao završiti, poput desetaka tisuća nizozemskih Židova, uključujući i svu majčinu rodbinu, u Auschwitzu. Budući da mu je otac kolaborirao s nacistima, baveći se kao direktor banke poslovima vezanim uz zapljenu židovske imovine, oboje su se nekako, očevom intervencijom, izvukli. Otac filonacist i majka Židovka: hiperbola o sebi kao inkarnaciji 2. svjetskog rata postaje jasnija.

U Hrvatskoj bi, da nema Frakture, suvremeni nizozemski pisac Harry Mulisch ostao manje-više nepoznat. Naime, kod nas je bilo objavljeno samo jedno njegovo djelo (Atentat, GZH, 1987.). Zahvaljujući sofisticiranom književnom ukusu gospona Serdarevića, trenutno – jer nadam se da će toga biti još – možemo uživati u još dvama Mulischevim romanima. To su Procedura (Fraktura, 2006.) i Otkrivanje nebesa (Fraktura, 2009.). Kažem da se nadam da će toga biti još; primjerice, intrigantnom mi se čini ideja na kojoj se temelji njegov roman Siegfried (2000.), naime, da su svi mogući biografsko-psihološki pokušaji da se objasni Hitler zapravo propali, pa se Mulisch pita bi li ga se bolje moglo pojmiti pomoću fikcije? U romanu, Hitler ima sina za kojega otkrije da je 1/34 Židov. Hoće li ga dati pogubiti, pita se Mulisch? Je li u njemu bilo ikakve ljubavi ili samo mržnja i destruktivnost? Mulisch će reći da je Hitler „bio ništa, neka vrsta crne rupe“. Zanimljivo bi bilo pročitati u hrvatskom prijevodu i knjigu sabranih članaka (De zaak 40/61, 1962.) što ih je pisao za jedan tjednik tijekom suđenja Eichmannu, ili roman Voorval (1989.) o inženjeru koji, oboren naletom vjetra, pada s 55. kata, pri čemu rekapitulira svoj život, itd.

Kako bilo, za sada će dostajati tri spomenuta djela, od kojih sam pročitao Proceduru i Otkrivanje nebesa, u čemu sam više nego uživao. Jer, ovaj drugi roman, napisan 1992.godine, a o kojem ću napisati nekoliko riječi, veći je od života, Mulischev magnum opus. Na gotovo 900 stranica, u 65 poglavlja (autor, poznavatelj numerološkog simbolizma, u času objavljivanja navršio je 65 godina) radnja se odvija što na ovom našem fizičkom, što na nekom onostranom, metafizičkom planu. Na našoj razini, čitamo epsku priču o muškom prijateljstvu, njegovoj snazi i krhkosti, vjernosti i prijevari, ljubavi i izdaji, priču o astronomu i erotomanu Maxu Deliusu (sinu majke Židovke ubijene u Auschwitzu i oca njemačkog kolaboracionista osuđenog za ratni zločin: očiti autobiografski elementi) i lingvistu Onnu Quistu, izdanku jedne od najuglednijih nizozemskih obitelji. Prijateljstvo započinje 1967. i nastavlja se tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Povezuje ih ljubav prema Adi Brons, mladoj glazbenici, koja spletom okolnosti iste noći spava s obojicom, bivšim ljubavnikom Maxom i sadašnjim partnerom Onnom. Dijete koje će se roditi, misteriozni Quinten, osoba je koja ima odigrati po sudbinu svijeta presudnu ulogu. Ada u prometnoj nesreći ostane u trajnoj komi i dijete se rodi carskim rezom. Tko je otac ostaje nejasno. Na metafizičkom planu pak saznajemo kako zapravo stoje stvari s čovječanstvom. U nekoliko navrata svjedočimo gnostički intoniranim razgovorima tajanstvenih bića, po svoj prilici anđela, koji zabrinuto komentiraju kako se čovječanstvo odmetnulo od Stvoritelja („Šef“) i kako je na pragu otkrivanja posljednje tajne, one o postanku života. Stvar se naročito zahuktala na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće kada je, saznajemo, Francis Bacon, filozof koji je predvidio znanstveno-tehnološki svijet, u ime čovječanstva potpisao ugovor s Luciferom i time modernom čovjeku trasirao put u pakao, sve pod devizom „napretka“. Zadatak anđela je da svojim intervencijama/manipulacijama dovedu do vraćanja dviju ploča s Deset zapovijedi, jer je „Šef“ odlučio raskinuti svoj savez s odmetnutim čovječanstvom koje je, u zamjenu za komfor i standard, prodalo dušu vragu. Anđeo se javlja mladom Quintenu u snovima i upućuje ga u njegovu misiju.

Roman, ambiciozan do pucanja, prepun je lucidnih zapažanja, britkih dijaloga i vrckavih znanstvenih rasprava/eseja o Velikom prasku i dešifriranju ljudskog genoma, o disku iz Festosa, o Bachovoj glazbi, o zbivanjima na nizozemskoj političkoj sceni, o renesansnoj arhitekturi, o eutanaziji, o holokaustu, o hladnom ratu, o umjetnosti, matematici, katoličkoj, protestantskoj i islamskoj teologiji, filozofiji politike i prirodi vlasti… just name it. Roman je to u kojem se isprepliću Nebo i Zemlja, biologija i filozofija, znanost i teologija, starodrevno i suvremeno, ljubav i patnja. Roman čija se radnja odvija u Amsterdamu, Havani, Rimu i Jeruzalemu, a spomenut će se i Sarajevo. Roman istodobno krajnje zahtjevan i opuštajuće zabavan, intelektualno izazovan i napet poput trilera. Roman o Svjetlu i Tami, Životu i Smrti, Dobru i Zlu, predestinaciji i slobodnoj volji, krivnji i odgovornosti, Bogu i čovjeku. A sve to napisano istodobno genijalno i čitko/pitko, vrhunskim stilom, poput najukusnije intelektualne poslastice, u kojoj svako toliko nailazite na slatke cvebe (recimo, saznao sam da ime džamije Al-Aqsa znači „Najdalja točka“, a Mao Tse-Tung znači Mačak Tse-Tung), a zbog čega ga se, premda katkad izaziva vrtoglavicu, teško ispušta iz ruku.

Ako biste me pitali što da ovog ljeta pročitate, osim Biblije

Image and video hosting by TinyPic

21.06.2009. u 22:15 • 20 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.06.2009.

Šta je bre...?

Godine 1990. boravio sam nekoliko tjedana u Bugarskoj. O toj zemlji nisam imao zapravo nikakve predodžbe; znao sam da pripada socijalističkom lageru i da su je zahvatile, kao i cijelu Istočnu Europu, tzv. demokratske promjene. Bilo je ljeto, krenuo sam iz Zagreba početkom srpnja, balvani još nisu bili na cestama. U Beogradu sam negdje oko dva ujutro presjeo na vlak Berlin-Istambul, prepun turskih gastarbajtera, i skupa s jednom simpatičnom obitelji koja se razbaškarila po cijelom kupeu krenuo, najbrže što se moglo, na jugoistok, prema Pirotu i jugoslavensko-bugarskoj granici.

Kog’ sam vraga išao u Bugarsku?

Pa, radilo se o nekakvoj studentskoj razmjeni. Slavisti na Filozofskom fakultetu nisu se rukama i nogama borili za to da dobiju stipendiju za boravak u Bugarskoj te sam bez velikih poteškoća uletio u kombinaciju: dvojica naših za dvojicu njihovih. Učinilo mi se da bi to moglo biti zanimljivo, vidjeti Sofiju i Veliko Trnovo, drevni grad u središnjoj Bugarskoj, carsku prijestolnicu („Grad careva“) i „duhovno sjedište bugarskog nacionalnog bića“, kako je to netko lijepo sročio. U Sofiji sam prvo primijetio da nekako teško dišem; kasnije sam shvatio da je to od ispušnih plinova silnih Trabanata, Moskvića, Lada i Škoda. Cijeli grad je djelovao nekako kao da je pod slojem prašine, posvuda korov, smeće po ulicama, oronule fasade. Na jednom od glavnih trgova, negdje blizu zgrade Vlade s golemim komunističkim obilježjima na fasadi, dočekalo nas je nekoliko desetaka (možda i stotina?) improviziranih šatora, između kojih su se muvali i izležavali uglavnom mladi ljudi. Bio je to nekakav sit-in prosvjed na bugarski način, oblik pritiska na preostale stare strukture, ili možda izraz oduška nakon višedesetljetnog života u realnom socijalizmu. Gospon Živkov, glavni sekretar KPB, već je bio u kućnom pritvoru, sretan što nije prošao kao rumunjski mu kolega.

Na stanici, tražeći vlak kojim ću produžiti do Velikog Trnova, naučio sam da Bugari – možda to niste znali – negaciju poprate kimanjem glave, a kad nešto žele potvrditi, mašu glavom lijevo-desno, poput nas kad nešto želimo zanijekati. (Probajte to izvesti. Čudan osjećaj, zar ne?) Pitao sam, naime, nekoliko ljudi „Je li ovo vlak za Veliko Trnovo?“ na što je svaki od njih odmahnuo glavom, a ja sam iznova provjeravao jesam li na pravom peronu. Naposljetku sam shvatio da jesam; kasnije sam saznao da to Bugari stvarno tako rade, ono, to im je normalno. Navodno na Zemlji postoji još samo jedan egzotični narod, čini mi se, negdje u Aziji, koji to prakticira. Također sam stekao dojam da se, s obzirom na sleng, prilično furaju na Francusku.

U Bugarskoj sam se osjećao, valjda jedini put u životu, kao prilično imućan čovjek. Imao sam, koliko se sjećam, nekih stotinu i pedeset DM, i možda tridesetak dolara, ali to je dostajalo za tih nekoliko tjedana (a nisam sve čak niti potrošio; sjećate se onih roditeljskih savjeta iz djetinjstva, kad vas je majka spremala za školski izlet, i pakirajući sendviče s Tirolskom, Zdenka sirom i kiselim krastavcima, davala vam deset hiljadarki uz riječi, „Ali donesi natrag šest hiljada!“. Uvjetovani refleks.). Bilo je to u Jugoslaviji doba Markovićevog tečaja (1:7), plaće su porasle, a kod nekih i iluzije. Kako bilo, tu i tamo sam se vozio taksijem, često sam, umjesto hrane u studentskoj menzi, jeo u restoranima (tarator – hladna juha od kiselog mlijeka, janjetina sa špinatom, šopska salata s ljutim papričicama, kavurma, škembe čorba itd.), a jednom sam, doživljaja radi, jeo i u vagon-restoranu, dok su pored mene promicala žitorodna bugarska polja. Uglavnom, one priče o tome kako za jedne traperice možeš unajmiti vozača na tjedan dana pokazale su se točnima.

Kad sam navečer došao do odredišta, studentskog doma Sveučilišta u Velikom Trnovu, i kad sam ugledao sve one studentice iz Karl-Marx-Stadta, Temišvara, Čeških Budjeovica i Bratislave, sve one slavistice iz Uppsale, Haarlema i Helsinkija, sve one bugaristice iz Minska, Kijeva i Moskve, bilo mi je kao da sanjam. Slavističke čeljadi, tih divnih mladih ljudi koji su jedva čekali da nauče štogod bugarskoga, bilo je sa svih strana svijeta, a praktički odmah, valjda po nekoj intuiciji, prišao sam krupnoj (eufemizam) Finkinji, Annikki, s kojom je u društvu bila Njemica, Gudrun. S njima sam se zapravo družio manje-više svakodnevno. Annikki je voljela popiti (još jedan eufemizam) i imala je upravo nevjerojatan smisao za humor, ali Gudi i meni nije bilo naročito smiješno kad bismo je svako toliko morali praktički nositi od studentskog kluba do sobe, uzbrdo. U, akhm, lijepom sjećanju mi je ostala i Astrid, Šveđanka čiji je otac bio diplomat u SAD, i koja je mogla studirati, recimo, na Yaleu, ali ju je od svih stvari na svijetu najviše zanimao bugarski folklor, što je meni bilo prilično teško shvatiti. Uživala je pocupkivati u bugarskoj narodnoj nošnji, a jednom me povukla u kolo pa sam i ja pocupkivao. Bio je tu i sin nekog grčkog generala iz Soluna, cinični veseljak koji mi se obraćao s „you bloody Croat“, bilo je nešto krajnje rezerviranih Britanaca koji su se družili uglavnom međusobno („Došao sam vidjeti komunizam prije no što propadne“, objasnio mi je jedan), skromni kineski par, Meksikanci, Španjolci, Talijani, stari Austrijanac, zapravo folksdojčer, koji je ratovao za Hitlera itd.

I dvije Srpkinje, iz Beograda. Nisam baš pohrlio da se upoznamo, neko nejasno opterećenje je već lebdjelo nad nama, no, susret se neminovno dogodio. Budući da se sve ono što će se događati devedesetih još nije bilo dogodilo, a osobno do tada nisam imao traumatičnih iskustava sa Srbima, ponašao sam se sve u svemu, reklo bi se, kolegijalno. Pristojno. No, jedna od njih postavljala mi je pitanja tipa „Je li, bre, je l’ istina da Zagreb ima kompleks od Beograda kao prestonice?“. Ja sam za to stvarno prvi put bio čuo i nisam znao što bih joj odgovorio. Spominjala je, ničim izazvana, Dušanovo carstvo koje je „izlazilo na tri mora“, a obavijestila me da će glasati za Vuka Draškovića. Nisam baš imao previše pojma tko je to, ali prisjetio sam se grozomornog intervjua što ga je godinu dana ranije bio dao Startu, spominjanje granice na liniji, što bi reko Šešelj, „Kavlovac-Vivovitica-Kavlobag“, i noževa. Odlučio sam ih izbjegavati.

Ipak, prije toga imala se odigrati jedna od bizarnijih scena u mom životu. Jednoga poslijepodneva sjedili smo u predvorju mjesnog hotela, te dvije Srpkinje i ja, i u duhu bratstva i jedinstva koji je jačao sa svakom novom rundom, trusili nekakvu bugarsku rakiju.

„Tko nas, bre, ZAVADI!?“ uzviknula bi tu i tamo Vukica.
„Kad mi dodješ u Beograd, ima da te vodim na ADU pa da probaš alasku čorbu i brizle sa kajmakom, ima da zaboraviš na puricu s mlincima, bre!“ tepala mi je Olja.
„Kad probaš našu ćurku na podvarku ima, bre, da zaboraviš tu tvoju puricu!“ zacenila se od smijeha Vukica.
„Je, a imadete li vi Srbi MORE, ha, molit ću lijepo?“ nisam se dao. „Imadete li, molim vas, RENESANSU?“ Sjetio sam se da smo mi Hrvati kulturniji od Srba.
„Dabome da imamo“, uspaljeno će Vukica. Pretpostavljao sam što misli.
„A i renesansu imamo, recimo, tu je Đorđe Držić, pa Šiško Menčetić, pa Anibal Lucić… Pera Hektorović… da ne nabrajam dalje.“
„Ma to su tlapnje onoga Pantića, Dubrovnik je BIO i BIT ĆE hrvatski!“ isprsio sam se.
„A lepo je reko Sloba: ’Kako neko sme da kaže da je Gundulić hrvatski pisac, kad se dobro zna da je dubrovački?’“ samouvjereno će Olja.

Iz ove perspektive jasno mi je da su te mlade djevojke u ranim dvadesetim bile opijene ne samo bugarskom rakijom nego još i više srpskom mitologijom, i moji pokušaji da im kontriram bili su osuđeni na propast. Uvijek sam se slabo snalazio kad je jednoumlje u pitanju.

„Vidi je, Brena!“ odjednom će Vukica veselo.
„Gde?“
„Eno je dole, eno ga i Raka je s njom!“

Polako sam se okrenuo, i zaista, u dnu hodnika, duge-noge-za-igranje, vito-telo-za-gledanje, Lepa Brena. ČASNA RIJEČ, ne izmišljam. LEPA BRENA, u Velikom Trnovu, srpnja 1990. Na desetak metara od mene. Kratka šljašteća suknjica, štikle, plava kosa, sve. Debeli iz Slatkog greha pored nje. Moje koleginice ostale su, onako, cool, ali ja sam već – ni sam ne znam kako – bio na pola puta do LEPE BRENE. Zamakla je za ugao, a kad sam je ponovno ugledao, sjedila je u fotelji i nešto objašnjavala Raki. Sjeo sam do njih.

„Dobar dan, vi ste LEPA BRENA“, rekao sam izjavno-upitno-uskličnim tonom.

Oboje su me pogledali neljubaznim pogledom. Časna riječ, ne izmišljam, pogledi su bili neljubazni.

„Ovaj, ja sam iz Zagreba…, na razmjeni. A vi, imate koncert?“

I dalje šutnja i još nešto neljubazniji pogledi.

„Vidite, ja ne slušam vašu glazbu, više volim rock, ali vi ste LEPA BRENA, stvarno.“ Opet onaj izjavno-upitno-usklični ton. „Pričali su mi o vama…“, započeo sam, ni sam ne znam što.

U tom času, žena se s izrazom nevjerice okrenula svom pratiocu i dubokim sporim glasom rekla:

„Šta je bre ovom čoveku?“

Raka me pogledao do tada najneljubaznijim pogledom, tako da mi je, čak i u stanju izmijenjene svijesti u kakvom sam bio, postalo jasno da mi je najpametnije da ni ne pokušam tražiti autogram, ili što već, nego da što prije nestanem.

„Oprostite, i…i, do viđenja“, zbunjeno sam promrmljao i vratio se za stol.

„Je li, šta si razgovarao s Brenom?“ radoznalo će Vukica.
„Ma ništa, pitao sam je za zajedničke poznanike.“

Image and video hosting by TinyPic

PS. Sticajem okolnosti moram napomenuti da je u tekstu mnogo ironije i samoironije, kao i inače u mojim postovima.

18.06.2009. u 01:42 • 62 KomentaraPrint#

utorak, 16.06.2009.

U biranom društvu

Ne događa mi se svaki dan – tj. dosad mi se uopće nije događalo – da se moje ime nađe na istoj stranici s imenima gospona Žižeka (štoviše, u istoj rubrici, Stav +;), gospona Dežulovića, Robija K. ili naše drage marcheline.

Ali, eto, danas mi se dogodilo.

Nakon što sam u brojnim domaćim redakcijama poljubio vrata, vrata su mi otvorili u e-novinama, a za to mi čak nije trebala ni veza. Gospona Lukovića nije smetalo što nikad u životu nije čuo za mene i bez fige u džepu mi je objavio tekst o homofobiji što sam ga neki dan objavio ovdje.

Premda vas je većina već pročitala taj post (zahvaljujem na brojnim komentarima i pohvalama), ovdje je link preko kojega ga možete vidjeti u drugačijem okruženju.

Image and video hosting by TinyPic

16.06.2009. u 22:14 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.06.2009.

Svi smo mi Zlatko S.

Image and video hosting by TinyPic

Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve p r o v j e r a v a j t e, što je dobro, zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu! (Prva poslanica Solunjanima 5,19-22)

14.06.2009. u 22:10 • 24 KomentaraPrint#

petak, 12.06.2009.

Gay pride & Indeks homofobije

Upravo sam se vratio iz grada gdje sam snimio nekoliko fotografija.

Jake snage MUP-a. Prolazeći pored njih, obratio sam se starijem policajcu s fotoaparatom. "Za uspomenu?" upitao sam ga. Nasmijao se. "E, sad ću slikat pedera", reče i okrene aparat prema kolegi.

Image and video hosting by TinyPic

Oh, ne, NE!

Image and video hosting by TinyPic

Poruke

Image and video hosting by TinyPic

Još poruka

Image and video hosting by TinyPic

Travestija

Image and video hosting by TinyPic

Tako mlad, a već general

Image and video hosting by TinyPic

Nečije dijete

Image and video hosting by TinyPic

Delegacija iz Tirane

Image and video hosting by TinyPic

Delegat iz Međuzemlja

Image and video hosting by TinyPic

Između straha i nade

Image and video hosting by TinyPic

Poruka

Image and video hosting by TinyPic

Prvi red

Image and video hosting by TinyPic

Je li netko među njima...?

Image and video hosting by TinyPic

Osjećam se zaštićeno

Image and video hosting by TinyPic

Čudni trio

Image and video hosting by TinyPic

Nježni osmijeh

Image and video hosting by TinyPic

Masarykova ulica

Image and video hosting by TinyPic

Delegacija iz Beograda

Image and video hosting by TinyPic

Za svaki slučaj

Image and video hosting by TinyPic

HA-GP - Hrvatski Anti-Gay Pokret

Image and video hosting by TinyPic

Poruke

Image and video hosting by TinyPic

Još poruka

Image and video hosting by TinyPic

LGBTIQ na Trgu bana Jelačića

Image and video hosting by TinyPic

Samo da nema toliko policije...

Image and video hosting by TinyPic

Kao mačke oko vruće kaše

Image and video hosting by TinyPic

Ništa od tuče, hajmo na Žuju

Image and video hosting by TinyPic

Ponosni gejevi

Image and video hosting by TinyPic

Ništa od bliskih susreta

Image and video hosting by TinyPic

I homoseksualci čitaju Bibliju

Image and video hosting by TinyPic

Zloguko proročanstvo

Image and video hosting by TinyPic

Tko je tu lud?

Image and video hosting by TinyPic

Pozdravni govor

Image and video hosting by TinyPic

Mima

Image and video hosting by TinyPic

Gospon profesor nije gej

Image and video hosting by TinyPic

Do viđenja dogodine, ili, oh ne, zar nas to opet čeka?

Image and video hosting by TinyPic

Ukoliko još niste, pročitajte i moj zadnji post na temu homofobije.

Moja su iskustva s osobama homoseksualne orijentacije, muškoljubima iliti gejevima, takoreći zanemariva. Prvi put su mi ozbiljnije skrenuli pažnju na to da ih se čuvam u JNA (za mlađe čitatelje: Jugoslavenska narodna armija). Naime, na jednoj od prvih seansi svekolikog ispiranja mozga, kapetan Dragiša Pantić-Dragče oštrim je glasom prijeteći zarežao: »I nemoj da mi se netko pederiše ovde u kasarni, jer je jebo ježa! Je l’ jasno?!« »Jasno, druže kapetane!!!« U Jugoslaviji, toj protuprirodnoj (sic!) tvorevini, kažnjavali su se, osim nacionalista, i istospolno orijentirani, i to, zanimljivo, samo muškarci. Naime, ukoliko bi se dokazalo da su se mazila dva druga, obojica su, prema Krivičnom zakonu SFRJ, članak 186. stavak 2., bili kažnjeni zatvorom u trajanju od jedne godine. Ukoliko su se pak mazile drugarice, to se smatralo tek „bludnom radnjom“, i uslijedila bi prekršajna prijava. Ako su dotični bili članovi Partije, mogli su se lijepo pozdraviti s partijskom karijerom: moral je moral, drugovi. Taj rigidni (doduše, kako za koga) federalni zakon ukinut je nakon ustavnih promjena 1974., a prvi su dekriminalizirali homoseksualnost tovariši Slovenci. U Hrvatskoj je homoseksualni odnos suglasnih odraslih muškaraca dekriminaliziran 1977., a za druge nas ionako nije briga. Uglavnom, dug domovini – ma što to značilo – vraćao sam osamdesetih u Makedoniji, u kojoj se „pederisanje“ i dalje kažnjavalo, a kapetana Dragišu ionako nije zanimalo što se po tom pitanju u međuvremenu dogodilo u dvjema sjeverozapadnim bratskim republikama.

Image and video hosting by TinyPic

Koliko se sjećam, prvi put sam susreo homoseksualca – a da sam toga bio (premda ne odmah) svjestan – tek u svojim ranim dvadesetim godinama, a bilo je to ovako. Putovao sam tog ljeta Inter-railom po europskim zemljama s prijateljicom s fakulteta, i jedne tople večeri našli smo se na obali Seine ispod crkve Notre Dame, okruženi sve samim divnim mladim ljudima kakvi smo i sami bili. D. je bila otišla prošetati i ostao sam sâm. U jednom trenutku prišao mi je mladić, možda mojih godina, (imao je neki, sad mi je jasno, pederski sako) i sjeo do mene. Budući da se u tim godinama i na takvim putovanjima poznanstva sklapaju bez pretjeranog prenemaganja, ubrzo smo počeli razgovarati. Konverzacija je bila uobičajena, odakle sam, kamo idem, što studiram… On je Parižanin, radi, bla, bla… Nudi me cigaretom. Uzeh, što ću. Meni, izgrađenom omladincu s pripadajućim sakramentima, stasalom u zdravom socijalističko-katoličkom okruženju, ništa nije bilo sumnjivo; nisam još bio svjestan da sam u društvu prodane duše, izopačenog sina dekadentnog kapitalističkog Zapada koji me želio upecati i… ne usuđujem se ni pomisliti što. Turning point u našem kratkom druženju dogodio se kad sam mu spomenuo da sam tu s djevojkom koja se svaki čas treba vratiti. U manje od minute smo se ljubazno pozdravili, a ja sam D. ispričao kako sam upravo upoznao neobičnog mladića. D. je, pokazalo se, bila pronicavija od mene, nonšalantno primijetivši, pa to ti je bio peder. Ta me činjenica doista oborila: ne samo da sam prvi put u Parizu i da ću sutra na Pere-Lachaise posjetiti grob Jima Morrisona, nego sam i razgovarao s pravim pravcatim homićem! Čak mi se nabacivao!

Image and video hosting by TinyPic

Taj se, zapravo beznačajni, događaj uklopio u dugački niz doživljaja na jednomjesečnom putovanju Starim kontinentom, a sljedeći susret s tim neobičnim&nastranim (weird&queer) ljudima dogodio se uskoro, a gdje drugdje nego u Amsterdamu, toj Sodomi Sjevera, liberalnom raju. I tu je do izražaja došlo moje neiskustvo mladića iz provincije koji se prvi put u životu skitao po bijelome svijetu, pa je tako navratio i u gej-bar. Upijajući amsterdamsku atmosferu, D. i ja smo u nekom spletu uličica ožednjeli i nasumce upali u neki podrumski kafić i sjeli za šank. Nismo zapravo prekidali razgovor, ali sam u jednom trenu bacio pogled mimo D.-ine glave i vidio, što?, dvojicu stasitih sredovječnih muškaraca (možda su bili i mlađi, kad ste u ranim dvadesetim, svi stariji od trideset izgledaju vam sredovječno) kako se ljube. Obojica su imala crne brkove a la Freddie Mercury. D. je primijetila da se nešto događa, sljedeće sekunde smo shvatili da u kafiću nema žena, a već sljedeće smo bili vani. Naša hitra evakuacija nije imala veze s homofobijom: kako da budem homofoban, kad se u sredini u kojoj sam živio homoseksualnost ustvari i nije spominjala. Sad mi se čini da smo reagirali refleksno, u smislu, ovo je specijalizirani bar gdje nama, heteroseksualcima, nije mjesto. Koliko se sjećam, pri pogledu na sretni par brkatih macho muškaraca (da, ako to još netko nije shvatio, homoseksualci ne moraju izgledati poput nekakvih mršavih feminiziranih upicanjenih jadničaka; mogu to biti nabildani časnici HV-a, ili krepki obrtnici, zatvorski čuvari, vozači tramvaja, nogometni navijači… Bilo tko. Brrr.) nisam osjetio iskonsko gađenje, duboko gnušanje i potmuli gnjev. Bio sam, a i danas sam, ravnodušan, jednako nezainteresiran kao i kad vidim ljubakanje sretnih „normalnih“ parova. Tko i s kim izmjenjuje poljupce uistinu nije moja stvar.

(Ovdje je bila fotografija skulpture – erektiranog penisa – koja se nalazi u Amsterdamu, ali je administrator očito to smatrao preprovokativnim. Gradski oci Amsterdama nisu.)

Nakon ova dva susreta s homoseksualcima se – a da bih toga bio svjestan – nisam susreo sve do pred nekoliko godina, baš uoči prve gej parade u našem svračjem zakutku. Družio sam se u to doba s nekim zanimljivim ljudima; postojala je jezgra prijatelja koje sam poznavao od ranije, a dio ljudi se izmjenjivao. Vodili su se intelektualni i kvaziintelektualni, a katkad i slaboumni razgovori, pilo se pivo, konstruiralo se i dekonstruiralo, a među brojnim živopisnim likovima pojavio se i profinjeni dizajner (da, jasno, dizajneri su najčešće pederi!) za kojega gotovo nitko od nas isprva nije znao da je muškoljub. Čovjek je sasvim solidno pridonosio diskusijama svojim poznavanjem povijesti umjetnosti i arhitekture; pio je s nama, jeo je s nama i smijao se s nama. Časna riječ, ni po čemu nisam primjećivao da je bolesni perverznjak. Gospođa profesorica je kasnije – kad je pukla bruka – bila sigurna da se dotični uvijek nekako prenaglašeno slagao s mojim mišljenjima pa čak i da je nastojao sjediti što bliže meni, no mislim da joj se to počelo činiti zbog šoka što ga je izazvao njegov coming out. Uglavnom, čovjek je, po svoj prilici ohrabren organiziranjem prvog gay-pridea, svima poslao e-mail poruku u kojoj nas je informirao o svojoj seksualnoj orijentaciji (kao da je to nekoga bilo briga). U najkraćim crtama, njegova priča je glasila: „takav“ je od kad zna za sebe, nikad ga nisu privlačile žene, želio bi naći stalnog partnera, dakle, ideal mu je monogamna veza, nikakve (dodatne) nastranosti. Kad se ponovo pojavio u društvu, nije se ništa bitno promijenilo, i dalje je pio s nama, jeo s nama i smijao se s nama, i dalje je solidno pridonosio diskusijama svojim poznavanjem povijesti umjetnosti i arhitekture. Jednom sam ga sreo u gradu, otišli smo na piće, popričali. Nije ničim pokazao da mu se sviđam, a i da je, ne bih ga opalio šakom u nos, jednako kao što ne bih opalio šakom u nos neku ženu koja bi mi izrazila simpatije, a prema kojoj bih bio, u tom smislu, ravnodušan. Mislim, zašto bi čovjek potaracao nekoga kome se sviđa? Ali, sto ljudi – sto ćudi. Ima nekih koji ne misle tako. Ja nisam „prijatelj pedera“ i ne mislim da su homoseksualci spasili civilizaciju, ali nekako se ne slažem s parolom „pedere u logore“. U tom smislu, intrigantan mi je (da ne kažem sumnjiv) žar pojedinaca/skupina (primjerice, Hrvatska čista stranka prava i Hrvatski nacionalisti na anti-gay prosvjed pozvali su „sve nacionaliste, domoljube, ustaše, fašiste, nacional-socijaliste, skinheadse i ostale koji imaju hrabrosti“; možda će im se, iz ponešto drugačijih razloga, pridružiti i Evanđeoski kršćani & pentekostalci?) koji se, s neskrivenom mržnjom i prezirom, ne bi libili fizički nasrnuti na one kojima se, neki od njih, možda i sviđaju. (Ideja za novi Matanićev film: nesretna ljubavna priča o studentu arhitekture, homiću, koji se na prvi šamar zaljubio u BBB-a koji ga je prebio dok je džogirao po Maksimiru. Ili, avaj, obratno.) Odakle ta moralistička ognjica dolazi? Čime je motivirana? Bez iluzija da ću ponuditi konačan odgovor, i uza sve moguće ograde (tipa, iza toga je gej lobi, rezultati su namješteni, premali uzorak itd.) spomenut ću istraživanje/eksperiment proveden na Sveučilištu u Georgiji 1996.g. Naime, stručnjaci su se pitali isto što i ja: odakle homofobija (definirana kao negativna emocionalna reakcija – ljutnja, nelagoda, tjeskoba itd. – spram homoseksualnosti). U eksperimentu koji su priredili (video prikaz možete pogledati ovdje) okupili su 64 dobrovoljca, bijelih heteroseksualaca, koji nikad u životu nisu ni u primisli imali homoseksualnih iskustava. Njih 35 deklarirali su se kao homofobi, što su potvrdili i rezultati upitnika Indeks homofobije (možete ga ispuniti ovdje, ali ipak prije pročitajte post do kraja; možda se predomislite). Svaki ispitanik na spolni organ stavio je alku koja se mogla širiti, ukoliko bi došlo do erekcije (a zna se kad dolazi do erekcije), spojenu s mjernim aparatom. Zatim je svaki odgledao tri kratka filmića, jedan s heteroseksualnim parom, jedan s gej parom i jedan s lezbijskim parom (nemam linkove). Aparati su precizno zabilježili tko se na što i koliko uzbudio, tj. narodski rečeno, kome se na što i koliko, da prostite, digo. Rezultati su zanimljivi. Obje grupe (homofobna i ne-homofobna) na heteroseksualne i lezbijske filmiće reagirale su sličnom razinom uzbuđenja (tj. digo im se). No, na muški homoseksualni filmić reakcija je bila različita. Naime, HOMOFOBNA skupina u prosjeku se VIŠE seksualno uzbudila nego ne-homofobna (54% homofobnih muškaraca imalo je punu erekciju, a 26% djelomičnu, za razliku od 24% ne-homofobnih (puna erekcija) i 10% (djelomična) (Preostali postoci odnose se na slabu ili nikakvu reakciju). Istraživači su na temelju toga zaključili da ima nešto u hipotezi prema kojoj većina homofobnih muškaraca ima (duboko) potisnute homoseksualne želje. Drugim riječima, radije će razbiti kakvog deklariranog miroljubivog peška (još ako je intek’tualac, joj, gušta!) nego da se suoče s nepodnošljivo užasnom činjenicom da bi se možda u drugačijim kulturološko-sociološkim okolnostima i sami upustili s nekim mišićavim ćelavkom sa svastikom istetoviranom na zgodnom mjestu. Osim toga, svaki ispitanik trebao je sam procijeniti razinu svog uzbuđenja. Uzbuđenje izazvano heteroseksualnim i lezbijskim scenama svi su spremno potvrdili. Homofobna grupa je, pogađate, zanijekala da su ih spolno uzbudile homoseksualne scene. No, ako laže koza, ne laže rog, aparati su zabilježili erekciju u 80% pravih muškaraca. Ukoliko se nekome dâ, može se i sam testirati – ne moram objašnjavati kako – što je naročito preporučljivo „svim nacionalistima, domoljubima, ustašama, fašistima, nacional-socijalistima, skinheadsima i ostalima koji imaju hrabrosti“. A poslije, ako sve dobro prođe, s dečkima na Žuju. A ako ne prođe… uputnica i kod gospona Grudena, nema druge. Svojedobno sam, kad smo već kod toga, bio pogledao Planinu Brokeback, i, kao što rekoh, ostadoh ravnodušan na gej čobane, osim naravno na scenu u kojoj Heath Ledger grli traper-košulju svog ljubavnika i plače k’o kišna godina, ono, dobro je odglumio, što je je. Ljubav je ljubav, odbacite predrasude, vješto nam sugerira Ang Lee.

Image and video hosting by TinyPic

„Ostali koji imaju hrabrosti“ javno se očitovati suprotiva sablazni su katkad vjernici. Sjećam se prizora s prve gej parade: postarija žena južnoameričkog izgleda nosi u rukama sedamdesetak centimetara visok kip Majke Božje i pokušava se provući kroz policijski kordon. Biblijski pisci – dakle, za neke sâm Stvoritelj svemira – homoseksualnost osuđuju. Klasičan tekst je onaj iz Poslanice Rimljanima, gdje autor govori o ljudima koji su umišljali da su mudri pa postadoše ludi, zamijenivši „slavu besmrtnoga Boga kipovima“ (danas bi možda rekao „medijima“), te ih je zato „Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa“. I još: „Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći – muškarci s muškarcima – sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude“ (Poslanica Rimljanima 1,22-27). Neki tumači pod „pravednom plaćom“ smatraju AIDS: Božja kazna zbog gnjusnih čina. Čuo sam i propovjednike-laike zažagrenih očiju koji su uzbuđeno vikali o AIDS-u kao „ljubavi Božjoj“ pa ako netko to bolje razumije, bilo bi dobro da nam pojasni. Drugi klasični tekst u kojem se spominju homoseksualci-pedofili nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima 6,9-10: „Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ Ako se netko prepoznaje u ovome, i možda mu nije svejedno, može pročitati i nastavak, jedanaesti stih. Nije još sve propalo.

Image and video hosting by TinyPic

Inače, postoji onaj jedan tip nominalnih katoličkih vjernika koji bi stvari rješavao po kratkom postupku. Njima preporučam knjigu i u nas popularnog ultra-turbo-pravovjernoga rimokatoličkoga pisca Michaela D. O’Briena Sofijina kuća (Verbum, 2008.) u kojem glavni lik, Poljak Pawel Tarnowski, usred okupirane Varšave mjesecima sakriva židovskog dječaka, riskirajući život, a naposljetku doista umjesto mladog Židova (koji će se u drugom romanu, Posljednja vremena, kao preobraćenik na katoličanstvo, suočiti s predsjednikom EU, samim Antikristom), kojemu je omogućio bijeg, odlazi u Auschwitz, u sigurnu smrt. Autor ga u konačnici oslikava kao čovjeka koji doživljava svoje posvećenje, što je otprilike cilj kršćanskog života. Pawel Tarnowski je svojom svjesnom žrtvom zapravo postao svetac. Poanta je u tome što je zapravo homoseksualac. Nota bene: homoseksualnost sama po sebi nije grijeh, grijeh je prakticiranje iste. A Pawel, kojega je u djetinjstvu spolno zlostavljao rođak, prakticiranju se opirao.

I tako… stvari, kao što obično zaključim, nisu crno-bijele. Što ćemo, dakle, s gejevima, lezbama, transseksualcima, queerovima, interseksualcima, biseksualcima, transvestitima…? Što ćemo s tim nečijim sinovima i kćerima, majkama i očevima (mnogi žive dvostrukim životima), kolegama na poslu, susjedima, vjernicima, s tih nekih tristotinjak tisuća Hrvata koji 364 dana u godini žive mahom neprimijećeni među nama, rade svoje poslove i sanjaju svoje snove? Što ćemo s njima taj jedan dan u godini?

Što ćemo s njima, mi normalni?

12.06.2009. u 22:45 • 67 KomentaraPrint#

srijeda, 10.06.2009.

Gospon Velebit

Iznuren slušanjem odgovora tipa Krleža je živio u 16. stoljeću i napisao je Osmana, ili misliti je imenica, a bjeloput je glagol, što ih učenici ovih dana daju na maturi, prošlog sam vikenda s gospođom profesoricom i grupom veselih planinara pobjegao na Velebit, koji je gospon među našim planinama.

Izlet je nazvan Stazama velebitskih Morlaka, a obišli smo, prvog dana, Dabarske kukove, Butinovaču (1121 m) i Široki kuk (1081 m), a drugog dana, nakon noćenja u rustikalnom ambijentu planinarskog doma Prpa, krenuli smo od Dabarske kose Premužićevom stazom, uz uspon na Visibabu (1160 m) i Velinac (966 m). Potom smo se spustili do Karlobaga, gastronomske crne rupe, mjesta u kojem je gastronomija umrla.

Slijedi nekoliko fotografija, izabranih između njih tristotinjak, što smo ih snimili.

Entuzijasti na okupu

Image and video hosting by TinyPic

Vidici

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Zahtjevna dionica

Image and video hosting by TinyPic

Uspon na Visibabu

Image and video hosting by TinyPic

Veseli planinari

Image and video hosting by TinyPic

Pogled na Pag

Image and video hosting by TinyPic

Premužićeva staza

Image and video hosting by TinyPic

Apartman kod Prpe

Image and video hosting by TinyPic

Ćudljivi Velebit

Image and video hosting by TinyPic

Put u neizvjesnost

Image and video hosting by TinyPic

Umjetnička fotka gospođe profesorice

Image and video hosting by TinyPic

Susret

Image and video hosting by TinyPic

Divlji ljiljan

Image and video hosting by TinyPic

Planinar u oblacima

Image and video hosting by TinyPic

Karlobag – ništa od kupanja

Image and video hosting by TinyPic

Vilu Velebita nisam sreo, ali sam vidio mnoštvo novih biljaka i životinjica. Sve u svemu, vrijedilo je truda.

10.06.2009. u 21:25 • 28 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.06.2009.

Višak energije

Nepoznat Netko jučer je višak (mladenačke?) energije potrošio ovako:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Mjesto radnje: Zagreb, Savski gaj

08.06.2009. u 10:17 • 21 KomentaraPrint#

petak, 05.06.2009.

Don't drink & drive

Image and video hosting by TinyPic

Jesam li ja nešto pogrešno razumio?

05.06.2009. u 10:18 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 03.06.2009.

Manje istoga

Kako iz iskustva znam da adolescenti obično rade suprotno od onoga što im se, napose u školi, neprestance govori (»Nemoj ovo, nemoj ono, ne smiješ ovako, ne trebaš onako...«), katkad pribjegnem pristupu "manje istoga", a jedan od primjera je i ovo što slijedi. Recimo, na početku školske godine, na jednom od uvodnih satova, podijelim fotokopije na kojima je sedam navika. Mrtav ozbiljan krenem ih čitati i komentirati.

»Evo kakvi trebate biti«, kažem:

Prva navika: REAGIRAJ

Za sve probleme okrivi roditelje, glupe profesore, ušljivi kvart, dečka/curu, vlast ili nekoga drugoga. Postani žrtvom. Uopće ne preuzimaj odgovornost za vlastiti život. Ponašaj se poput životinje. Ako si gladan, nažderi se. Ako netko na tebe viče, zaurlaj i ti na njega. Ako poželiš raditi nešto za što znaš da nije u redu, to jednostavno učini.

Druga navika: POČNI DJELOVATI UOPĆE NE VODEĆI RAČUNA O CILJU

Živi bez plana. Pod svaku cijenu izbjegavaj ciljeve. I nikad ne razmišljaj o budućnosti. Čemu se brinuti o posljedicama vlastitih postupaka? Živi od danas do sutra. Spavaj s kim stigneš, troši se, i samo se ludo zabavljaj.

Treća navika: STAVI NAJVAŽNIJE NA POSLJEDNJE MJESTO

Što god ti je u životu najvažnije, ne bavi se time dok se do sita ne nagledaš repriza, sapunica, dok se ne zasitiš beskrajnih razgovora telefonom, surfanja Internetom i sl. Domaću zadaću uvijek odgađaj za sutra. Svakako pazi da nevažne stvari uvijek budu ispred važnih.

Četvrta navika: RAZMIŠLJAJ SAMO O SVOJOJ KORISTI

Na život gledaj kao na bespoštedno natjecanje ljutih protivnika. Školski kolege su ti neprijatelji; nastoj ih preduhitriti u zloći. Ne dopusti nikome da u nečemu uspije, jer to znači da si ti na gubitku. Međutim, ako imaš dojam da ćeš u nečemu izgubiti, povuci u ponor za sobom što više svojih kolega.

Peta navika: NASTOJ PRVO GOVORITI, A TEK POTOM SE PRAVITI DA SLUŠAŠ

Imaš usta, stoga ih iskoristi. Svakako puno pričaj, naročito posve bezvezne stvari. Uvijek najprije iznosi svoju stranu priče. A kad se uvjeriš da su te svi shvatili, pravi se da ih slušaš. Uglavnom, nije te briga što ti drugi imaju za reći: ti si najpametniji i znaš sve.

Šesta navika: NE SURAĐUJ

Budimo realni, s drugim ljudima nešto nije u redu jer su drugačiji od tebe. Čemu onda uopće nastojati se složiti s njima? Kako ti uvijek imaš najbolje zamisli, bit će najbolje da sve činiš sam. Ti si sebi dovoljan.

Sedma navika: ISTROŠI SE

Budi toliko zaokupljen zabavom da ti nikad ne ostane vremena za obnavljanje snage ili pokušaj da nešto poboljšaš. Tjelesne aktivnosti izbjegavaj kao kugu. I, čovječe, kloni se pod svaku cijenu dobrih knjiga, prirode i svega što bi te moglo nadahnuti.

»Eto, kako vam se sviđa?«

Općenito su poprilično zbunjeni, jer najmanje što očekuju je da ih neka odrasla osoba potiče na ono što im sve odrasle osobe brane. Ukoliko ostanem uporan, nagovarajući ih da se trebaju držati ovih uputa, ubrzo oni mene počnu razuvjeravati i tvrditi da je zapravo bolje NE reagirati na prvu loptu ili da je bolje početi s onim najvažnijim... Sve u svemu, dobar teren za raspravu, ali možda nije univerzalno primjenjiv/preporučljiv. (Inače, "navike" sam pronašao u knjizi S. Coveya, Sedam navika uspješnih tinejdžera.)

03.06.2009. u 13:40 • 12 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@