Vraćajući se danas s posla u prepunom autobusu, tarući se, kao u toru, o omamljena tjelesa svojih bližnjih, dok su mi glavom bez reda prolazile krhotine rečenicâ i prizorâ današnjeg – dugog i napornog – dana, palo mi je, iznebuha, na um kako nitko zapravo ne znam kamo sve to vodi.
Ali, ne u retoričkom smislu u kojem to pitanje postavljaju, primjerice, stariji naši sugrađani, vrteći zabrinuto glavama: »Kamo sve ovo vodi?«, misleći pritom na poskupljenje pilećih jetrica i mandarina.
Ne, ne. Nekako sam, iz čista mira, odjednom osjetio neku vrstu otrežnjujuće egzistencijalne strave. Dok je autobus soptao mokrom, neravnom cestom, pod mutnim svjetiljkama nalik onima u brodskom potpalublju, zaglušen bukom motora, okružen brundanjem mokrih sugrađana, cijukanjem mobitela i melodijama iz slušalica, prožeo me iznenada snažan osjećaj općeprisutne posvemašnje neosviještene dezorijentiranosti.
Tko smo, odakle zapravo dolazimo i kamo u biti idemo? Imam dojam da bi na ta pitanja, osim što bi im se činila glupo jednostavnima, većina mojih suputnika odgovorila otprilike ovako: mi smo ljudi (Hrvati, Splićani, Zagorci, itd.), dolazimo s posla (iz škole, od doktora, od rodbine, itd.) i idemo doma (u kafić, u kino, na prosvjed, itd.). Kraj priče.
Bit će da je to zato što previše čitam (stare žene u mom djetinjstvu zabrinuto bi primijetile: »Budu te knjige zmotale«; vazdu su – svjesne ukoričene opasnosti – raspredale o nekom dečku koji je previše čitao pa je završio u ludnici…), a onda o tome što sam pročitao još i, akhm, razmišljam, ali u trenu kao da me netko polio kantom ledene vode, odjednom sam imao fantazmagoričnu viziju autobusa punog kosturâ koji se sunovraćuje preko horizonta događaja iza kojega je crna rupa iz koje više nema povratkaaaaaaa… I to ne primjećuje nitko osim mene!!!
Lagano se tresući, čela orošena hladnim znojem, čvrsto sam se držao za rukohvat. Jurimo svi zajedno šezdeset kilometara na sat u autobusu negdje u Hrvatskoj i oko trideset kilometara u sekundi na planeti oko Zvijezde negdje u svemiru, i nitko ne bere brigu što idemo drito prema… prema čemu?
Kamo idemo?
Ne znamo to ni vi, ni ja, ni Obama, ni Benedikt. Dobro, Benedikt možda (misli da?) zna nešto više ili možda neki od nas misle da on zna nešto više, ali, summa sumarum, čovjek – to žaljenja vrijedno tjeskobom ispunjeno narcisoidno i tragikomično stvorenje čiji je najveći talent golemi kapacitet za samozavaravanje – živio u Hrvatskoj ili na Madagaskaru – ne zna danas zapravo ni tko je, ni odakle dolazi niti pak kamo ide. Svi se samo prave da znaju.
Negdje iz prikrajka, poput dobačenog pojasa, probijala se utješna misao da mi se to – taj egzistencijalni kuršlus – događa jer odbijam zadovoljiti se jeftinim, standardnim odgovorima i površnim, provizornim rješenjima, jer se ne dam omamiti sezonskim sniženjima i slaboumnom demagogijom i da je to – egzistencijalni grč, svijest o smrtnosti, gubitak iluzija – neizbježna posljedica – i zapravo razlog za zadovoljstvo.
Jer, posve je krivo žaliti čovjeka koji je izgubio iluzije – naprotiv, trebamo ga smatrati sretnim! Jer, hej, gubljenje iluzija prati nas još od doba kad su nas odbijali od sise i tjerali nas – posve kontra našoj naravi – na kahlicu (»Ali, zašto???« plakali smo pritom neutješno), kad nas je odbio najljepši komad u razredu ili smo dobili nogu (»Ali zašto?!?, tulili smo najboljem prijatelju), kad smo shvatili da se nikad uistinu nećemo razumjeti s partnerom (»Ali, ja sam mislila/mislio da me stvarno voliš!«) pa sve do trenutka kad spoznamo da smo život proćerdali na nerviranje, ogovaranje, podmetanje klipova, beskrajno cendranje, jurnjavu po šoping centrima, arlaukanje na stadionima, gledanje sapunica, čitanje 24 sata i češkanje po stražnjici (»Ali ja, ali ja, ali ja sam mislio da život treba iskoristiti...« E, jesi ga vala iskoristio, svaka ti čast!)
Gubljenje iluzija znači shvaćanje i prihvaćanje svog ljudskog stanja (otprilike, netko vas je vritnjakom izbacio na pozornicu bez da vam je pročitao scenarij i zadao ulogu), svog nezavidnog položaja između čekića i nakovnja (pri čemu se očekuje da sami budete kovač svoje sreće). (Iz)gubiti iluzije znači odrastati i shvaćati sebe, druge i život – ozbiljnije (što ne znači da se pritom ne može umirati od smijeha).
I tako, obrisao sam znoj s čela, bacio pogled na kosture svojih bližnjih koji su i dalje veselo naklapali, i krenuo…
kamo?
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery