gospon profesor

četvrtak, 04.12.2008.

Quo vadis, homine?

Vraćajući se danas s posla u prepunom autobusu, tarući se, kao u toru, o omamljena tjelesa svojih bližnjih, dok su mi glavom bez reda prolazile krhotine rečenicâ i prizorâ današnjeg – dugog i napornog – dana, palo mi je, iznebuha, na um kako nitko zapravo ne znam kamo sve to vodi.

Ali, ne u retoričkom smislu u kojem to pitanje postavljaju, primjerice, stariji naši sugrađani, vrteći zabrinuto glavama: »Kamo sve ovo vodi?«, misleći pritom na poskupljenje pilećih jetrica i mandarina.

Ne, ne. Nekako sam, iz čista mira, odjednom osjetio neku vrstu otrežnjujuće egzistencijalne strave. Dok je autobus soptao mokrom, neravnom cestom, pod mutnim svjetiljkama nalik onima u brodskom potpalublju, zaglušen bukom motora, okružen brundanjem mokrih sugrađana, cijukanjem mobitela i melodijama iz slušalica, prožeo me iznenada snažan osjećaj općeprisutne posvemašnje neosviještene dezorijentiranosti.

Tko smo, odakle zapravo dolazimo i kamo u biti idemo? Imam dojam da bi na ta pitanja, osim što bi im se činila glupo jednostavnima, većina mojih suputnika odgovorila otprilike ovako: mi smo ljudi (Hrvati, Splićani, Zagorci, itd.), dolazimo s posla (iz škole, od doktora, od rodbine, itd.) i idemo doma (u kafić, u kino, na prosvjed, itd.). Kraj priče.

Bit će da je to zato što previše čitam (stare žene u mom djetinjstvu zabrinuto bi primijetile: »Budu te knjige zmotale«; vazdu su – svjesne ukoričene opasnosti – raspredale o nekom dečku koji je previše čitao pa je završio u ludnici…), a onda o tome što sam pročitao još i, akhm, razmišljam, ali u trenu kao da me netko polio kantom ledene vode, odjednom sam imao fantazmagoričnu viziju autobusa punog kosturâ koji se sunovraćuje preko horizonta događaja iza kojega je crna rupa iz koje više nema povratkaaaaaaa… I to ne primjećuje nitko osim mene!!!

Lagano se tresući, čela orošena hladnim znojem, čvrsto sam se držao za rukohvat. Jurimo svi zajedno šezdeset kilometara na sat u autobusu negdje u Hrvatskoj i oko trideset kilometara u sekundi na planeti oko Zvijezde negdje u svemiru, i nitko ne bere brigu što idemo drito prema… prema čemu?

Kamo idemo?

Ne znamo to ni vi, ni ja, ni Obama, ni Benedikt. Dobro, Benedikt možda (misli da?) zna nešto više ili možda neki od nas misle da on zna nešto više, ali, summa sumarum, čovjek – to žaljenja vrijedno tjeskobom ispunjeno narcisoidno i tragikomično stvorenje čiji je najveći talent golemi kapacitet za samozavaravanje – živio u Hrvatskoj ili na Madagaskaru – ne zna danas zapravo ni tko je, ni odakle dolazi niti pak kamo ide. Svi se samo prave da znaju.

Negdje iz prikrajka, poput dobačenog pojasa, probijala se utješna misao da mi se to – taj egzistencijalni kuršlus – događa jer odbijam zadovoljiti se jeftinim, standardnim odgovorima i površnim, provizornim rješenjima, jer se ne dam omamiti sezonskim sniženjima i slaboumnom demagogijom i da je to – egzistencijalni grč, svijest o smrtnosti, gubitak iluzija – neizbježna posljedica – i zapravo razlog za zadovoljstvo.

Jer, posve je krivo žaliti čovjeka koji je izgubio iluzije – naprotiv, trebamo ga smatrati sretnim! Jer, hej, gubljenje iluzija prati nas još od doba kad su nas odbijali od sise i tjerali nas – posve kontra našoj naravi – na kahlicu (»Ali, zašto???« plakali smo pritom neutješno), kad nas je odbio najljepši komad u razredu ili smo dobili nogu (»Ali zašto?!?, tulili smo najboljem prijatelju), kad smo shvatili da se nikad uistinu nećemo razumjeti s partnerom (»Ali, ja sam mislila/mislio da me stvarno voliš!«) pa sve do trenutka kad spoznamo da smo život proćerdali na nerviranje, ogovaranje, podmetanje klipova, beskrajno cendranje, jurnjavu po šoping centrima, arlaukanje na stadionima, gledanje sapunica, čitanje 24 sata i češkanje po stražnjici (»Ali ja, ali ja, ali ja sam mislio da život treba iskoristiti...« E, jesi ga vala iskoristio, svaka ti čast!)

Gubljenje iluzija znači shvaćanje i prihvaćanje svog ljudskog stanja (otprilike, netko vas je vritnjakom izbacio na pozornicu bez da vam je pročitao scenarij i zadao ulogu), svog nezavidnog položaja između čekića i nakovnja (pri čemu se očekuje da sami budete kovač svoje sreće). (Iz)gubiti iluzije znači odrastati i shvaćati sebe, druge i život – ozbiljnije (što ne znači da se pritom ne može umirati od smijeha).

I tako, obrisao sam znoj s čela, bacio pogled na kosture svojih bližnjih koji su i dalje veselo naklapali, i krenuo…

kamo?

04.12.2008. u 19:59 • 20 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@