gospon profesor
petak, 12.03.2010.
Raditi ili plandovati?
Je li rad muka i prokletstvo („…u znoju svojeg lica jest ćeš svoj kruh…“) ili bismo u njemu trebali pronaći „smisao“ („…ukupnost vrijednosti i svrhe“)? Možda je za nekoga tko šalje izvješća za dnevne novine s dalekih egzotičnih destinacija to vrlo „smislen“ (i dobro plaćen) posao, a nalazi li smisla u svom poslu netko tko mora zgrbljen rintati u kakvom pogonu (ili što već) trebali bismo pitati dotičnu osobu.
Trebamo li očekivati od posla da nas učini sretnima? Da bude dio našeg identiteta? Da ga obavljamo s veseljem i da jedva čekamo da mu se opet vratimo? Mnogi bi danas potvrdno odgovorili na ta pitanja, a možda dio muke koju također mnogi osjećaju kad ujutro odlaze na radno mjesto proizlazi upravo iz raširenog vjerovanja da uistinu postoji posao koji bismo toliko voljeli raditi da ga zapravo na kraju i ne bismo smatrali poslom.
Kao i kad se radi o muško-ženskim odnosima, zaljubljenosti kao idealu i nesretnim brakovima u kojima više nema „ljubavi“ pa više nemaju „smisla“, i kad je rad i naš odnos prema njemu u pitanju, stvari su uvelike izmistificirane. Naime, ljudi su, kad je ovo prvo u pitanju, tom području života drugačije pristupali i drugačije ga doživljavali prije pojave holivudskih filmova, prije romantizma ili prije pojave trubadurske poezije. Zaljubljenost nije bila priželjkivano stanje niti se očekivalo da se muž i žena „vole“ u onom smislu u kojem to danas shvaćamo (otprilike, da stalno „osjećaju ljubav“).
Tijekom stoljeća mijenjao se i odnos prema radu, radnom mjestu, profesiji, zvanju, pozivu. Najumniji ljudi antike, primjerice Aristotel, fizički rad smatrali su nečim što nije dostojno slobodnog čovjeka, dakle nečim što je pripadajuće ne-ljudskom svijetu robova i životinja. Priča se i da je neki rimski patricij jednom pao u nesvijest kad je ugledao roba kako kopa kanal. Cijenila se dokolica, rad nije bio za prave ljude. U dokolici se moglo posvetiti razmišljanju i stvaranju. Ideal je bio plandovanje.
Zatim judeokršćansko doživljavanje rada kao prokletstva zbog grijeha praroditelja. Evo što sam pronašao na jednoj katoličkoj stranici: „Nakon grijeha prvih ljudi u zemaljskom raju, stigla ih je Božja kazna: 'U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, u prah ćeš se vratiti' (Pos 3,19). S pravom se može reći da sve tegobe, svi napori i žrtve zemaljskog života Bog skuplja u jednu riječ: Znoj! Od trenutka prvog grijeha pa do svršetka svijeta Adamova djeca znojit će se u brojnim i teškim životnim borbama. Ljudskim znojem oblivene su stare egipatske piramide i mnoge druge čudesne građevine starih vremena. Svaki kamen nakvašen je znojem milijuna robova i tako stoljećima sve do naših dana. Znoje se radnici u tvornicama, u dubokim rudarskim oknima, poljodjelci na polju, u vinogradima, na oranicama, voćnjacima“. Rad je muka i Božja kazna.
Kršćanski veliki narativ, barem što se tiče Knjige postanka, ne ostavlja baš prostora za optimizam kad je u pitanju traženje smisla i zadovoljstva u radu. Pa kako je onda došlo do toga da se mnogi od nas pitaju „što bi u životu trebali raditi“ i „koji je naš pravi posao“, kako je došlo do toga da posao koji obavljamo mrzimo i vjerujemo da negdje postoji neki koji bismo voljeli? Jasno je da ovdje ne nudim definitivne odgovore, ali, stvari su se, izgleda, počele mijenjati negdje u doba renesanse/reformacije pa naovamo kad se praktični rad malo pomalo počeo cijeniti, barem u nekim dijelovima svijeta (Zapadna Europa i kasnije Sjednjene Države).
Evo što o tome piše Alain de Botton u svojoj knjizi Radosti i jadi rada (SysPrint, 2009.), a vezano uz, tijekom povijesti, suprotstavljene pristupe radu u okviru protestantizma i katoličanstva: „U katoličkoj dogmi definicija plemenitog rada uglavnom se ograničava na onaj koji obavljaju svećenici u slavu Boga, a praktični i komercijalni rad degradiran je na najnižu kategoriju nepovezanu s iskazivanjem bilo kakvih specifičnih kršćanskih vrlina. Za razliku od toga, protestantski pogled na svijet razvijen tijekom šesnaestog stoljeća pokušao je uzvisiti vrijednost svakodnevnih zadaća, iznoseći tezu da mnoge naizgled nevažne aktivnosti omogućuju onima koji ih obavljaju da putem njih izraze vrline svoje duše. U takvoj paradigmi, poniznost, mudrost, poštovanje i dobrota mogu se prakticirati i u dućanu, i to ništa manje iskreno nego u samostanu. Spasenje se može postići na razini svakodnevnog života, a ne samo u velikim, posvećenim trenucima koje privilegira katoličanstvo. Metenje dvorišta i slaganje rublja u ormar mogu biti tijesno povezani s najvažnijim temama postojanja“.
Ovo me pomalo podsjeća na u katoličanstvu dugo vremena podrazumijevanju zamisao da su oni koji se odluče na svećeničko ili redovničko zvanje i celibat, koji osjete „poziv“, nekako „svetiji“ od laika/oženjenih, a od čega se, koliko pratim, ipak u velikoj mjeri odustalo; naime, danas se od teologa može čuti da se u bilo kojem „stanju“ na putu posvećenja može biti sasvim dobar vjernik katolik, ravnopravan „profesionalcima“. Rekao bih da se sličan pomak tijekom novoga vijeka dogodio i kad je odnos prema radu u pitanju pa mi se čini – ispravite me ako griješim – da je došlo do približavanja protestantskim nazorima. Ali, protestanti su ipak dobrano potegnuli kad je posao u pitanju pa je na temelju famozne protestantske radne etike izgrađen, primjerice, cijeli američki imperij.
I u Zapadnoj Europi tijekom osamnaestog stoljeća buržoazija je sasvim okrenula leđa Aristotelu i stihovima iz Knjige postanka. Alain de Botton: „…zadovoljstva koja je grčki filozof poistovjetio s dokolicom sada su bila pripisana sferi rada, dok je zadaćama lišenim financijske nagrade oduzet svaki smisao te su degradirane na nasumično amatersko prtljanje. Najednom se počelo činiti nemogućim da čovjek može biti sretan i dokon, baš kao što je nekoć bilo nevjerojatno da onaj tko radi može biti čovjek“.
Vidite? Buržujski filozofi okrenuli su Aristotela naglavačke, a protestantski teolozi od rada (i štednje) načinili su vrlinu nad vrlinama, proširujući pojam „poziva“ i na profana zanimanja. I doista, prihvati li se ovakvo gledište, čovjek se može uvjeriti da je svaki posao koji obavlja istinski vrijedan pa u Americi možete sresti portire, taksiste, čistače ulica, radnice u praonicama rublja itd. koji maestralno i predano obavljaju svoje poslove jer ih doživljavaju kao svoj „poziv“.
Sad vam je jasnije i zašto se neke naše posve sekularne novine svako toliko moralizatorski, kao da te članke piše neki kalvinistički pastor, zgražaju nad „lijenošću“ (a to je smrtni grijeh!) naših radnika/profesora, zašto se upire prstom u vazda prepune terase na kojima se besposleno ispija kava itd. Jasno je, novine promoviraju upravo tu protestantsko-buržujsku paradigmu pristupa radu i stavljaju je na nos narodu koji nema protestantsko-buržujski mentalni sklop.
I tako, je li vam lijepo raditi, želite li promijeniti posao, osjećate li ono što radite kao svoj poziv, ili biste radije dokoličarili? Treba li i može li se u radu pronaći smisao? Je li rad gubitak vremena ili se vrijeme gubi kad se ne radi? Je li rad kazna ili je stvorio čovjeka? Biste li radili da ne morate? Jeste li lijeni osobno i jesu li Hrvati ljeniji od Amerikanaca? Itd.
ponedjeljak, 08.03.2010.
Prigodno
"Veliko pitanje na koje nije dan odgovor i na koje ni sam nisam u stanju odgovoriti poslije trideset godina istraživanja ženske duše glasi: što žena zapravo želi?"
S. Freud
subota, 06.03.2010.
Pjesma tjedna
Tin Ujević: ČIN SPUTANIH RUKU
U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.
Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.
Svi oni obaraju bore čela ponižena,
svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.
Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla.
Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.
Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
onda se bude: na šini željeznica hukti,
otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.
Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.
Rastu, u prostor vrcane, pilane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne
u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.
Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.
Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta.
Grme i gromore potmule oblasti suterena
u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.
Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!
U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
"O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"
U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,
mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.
I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjega rada,
spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;
A da im tamo barem, pored zdjele supe,
daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe
za ljubav i za snagu umornog Hefesta!
I danas također, "spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione, klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada", samo ne iz "vreve radione", nego s burze rada...
petak, 05.03.2010.
Plemenita neoprosvjetiteljska kampanja: zaštitimo nasilnike!
Prenosim tek jedan između nekoliko novih izvještaja o socijalnoj patologiji što je u posljednje doba zahvatila učeničku populaciju.
Ono što me navelo da izdvojim ovaj slučaj jest jetki komentar novinara Večernjeg lista koji sam istaknuo na kraju teksta.
Zlostavljali najboljeg učenika jer želi biti krojač
Na putu da postane vrstan krojač i nastavi obrazovanje u tekstilnoj struci, učeniku trećeg razreda sisačke Obrtničke škole Mati Klobučaru pokušala se ispriječiti veća skupina nasilnika, školskih kolega. Izložen upornu psihičkom i fizičkom maltretiranju, bez ikakve zaštite, Mato je prestao polaziti nastavu. A najbolji je učenik i izborio je nastup na skorom državnom natjecanju krojača.
Spasa nije bilo
– Nisam više mogao izdržati. Kolege me maltretiraju već godinu dana. Počelo je zadirkivanjem jer sam jedini mladić u odjelu krojačica. Dobacivali su mi da sam krojačica, imam “pedersko” zanimanje, da sam gay. A onda je počelo fizičko nasilje koje je eskaliralo za posljednjeg snijega. Na ulazu u školu skupina učenika napala me ledenim grudama. Htio sam umaći u školu, no iznutra su držali ulazna vrata zatvorena. Nakon nekoliko gruda u glavu, pao sam u nesvijest i dobio epileptični napad pa mi je pomoć pružena u sisačkoj bolnici. Kad sam došao sebi, slučaj sam prijavio upravi škole i policiji – kaže Mato.
Ravnatelj Obrtničke škole Ivica Beloglavec bio je iznenađen događajem. Kaže da sličnih u posljednje vrijeme nije bilo. Razgovarao je s učenikom i njegovom majkom Jasnom Balen pa je dogovoreno da Mato zbog sigurnosti ne mora dolaziti na nastavu već samo na polaganje ispita i maturu.
Opasni stolari i vozači
Mati je čak omogućeno da na praksu u školske radionice ne dolazi u vrijeme kada i drugi učenici. Najviše se boji stolara, tesara i vozača kamiona.
– Izišli smo Mati u susret i vjerujem da je to sada najbolje rješenje. Mato je odličan učenik, ali je vrlo osjetljiv i psihički nedovoljno stabilan. Zlostavljače nismo locirali niti smo pokretali postupke jer nije riječ o pojedincima. On je kao nasilnike naveo četrdeset do pedeset imena. Da se javio prije, djelotvornije bismo ga zaštitili – kaže ravnatelj sisačke Obrtničke škole Ivica Beloglavec.
Međutim Mato kaže kako se nekoliko puta žalio školskom pedagogu, ali bez rezultata.
Razočaran kaže kako ni policija dosad nije ništa poduzela pa je izgubio povjerenje u sustav.
Treba vjerovati da stanje u kojem je žrtva zbog sigurnosti oslobođena nastave, a nekažnjeni je zlostavljači redovito polaze, neće postati nova pedagoška praksa.
Dakle, evo novog pomaka u plemenitoj neoprosvjetiteljskoj kampanji za zaštitu zlostavljača: neće se njih izolirati i kazniti, nego se izdvaja i, zapravo, kažnjava žrtvu.
Bojim se da je samo pitanje vremena kad će žrtve uzvratiti, ili kad će nekom roditelju puknuti film.
Kao dodatak, evo što bilježi Jutarnji list: Ministar Radovan Fuchs najavio je da će Ministarstvo utvrditi tko je u ovom slučaju zatajio. – Nije u redu da ijedan učenik zato što je žrtva nasilja u školi prestane pohađati nastavu – rekao je Fuchs.
Sretan je obrazovni sustav koji ima ovakvog ministra.
četvrtak, 04.03.2010.
Poticaji u poljoprivredi
Ovom seljaku država NIJE oduzela 40% poticaja...
...za razliku od ovih kojima JE.
Zašto Hrvatska uvozi poljoprivredne & prehrambene proizvode u vrijednosti od oko 1,3 milijarde američkih dolara dok istodobno baca vlastite proizvođače na koljena?
nedjelja, 28.02.2010.
Znak vremena
"Krize obrazovanja nisu krize obrazovanja: to su krize života; one svjedoče o krizama života i jesu krize života; to su parcijalne, akutne krize života što najavljuju krize života uopće; ili, ako hoćete, krize života u cjelini, pri čemu socijalne krize bivaju sve ozbiljnije, akumuliraju se, kulminirajući u krizama obrazovanja, koje izgledaju posebne, odnosno djelomične, no koje su zapravo posvemašnje stoga što predstavljaju cjelinu društvenog života; (…) kad društvo nije u stanju podučavati, to nije slučajni nedostatak kakva aparata ili industrije; kad društvo nije u stanju podučavati, to znači da ne može sâmo sebe podučiti; za cio ljudski rod u osnovi podučavati znači podučavati se; društvo koje ne podučava društvo je koje sâmo sebe ne voli, koje samo sebe ne cijeni, a to je slučaj s modernim društvom."
Charles Peguy
PS. Inače, mislim da do daljnjega – dok se portal tehnički ne uredi – neću ništa postati jer ovo je postalo mučenje i golem gubitak vremena.
petak, 26.02.2010.
Tko je odgovoran za...
u zadnje vrijeme katastrofalno problematičan unos postova?
četvrtak, 25.02.2010.
Zanimanje: diplomirani sakupljač boca
Skrećem pažnju na tekst u današnjem Večernjem listu o mladom kolegi, profesoru povijesti i geografije, koji živi od skupljanja plastičnih boca jer se ni nakon dvjestotinjak poslanih molbi nije uspio zaposliti u struci, a očito niti bilo gdje drugdje.
Tekst možete pročitati ovdje.
utorak, 23.02.2010.
Kukasti Križevci
Preporučena literatura, za one koji žele razumjeti genezu ovakvih pojava, mentalni sklop uključenih pojedinaca, tlo na kakvom niču i širi društveni kontekst: J. Haslinger: Bal u operi (Fraktura, 2007.)
petak, 19.02.2010.
Citat tjedna
Vrijeme čiste zahvalnosti prva je faza ljubavi, vjerojatno svake ljubavi. Nekoj osobi pođe za rukom da nas preobrazi. Osobine koje smo priželjkivali ili smo čak znali da su skrivene u nama, zakopane ili neprobuđene, od trenutka naše zaljubljenosti potiskuju one druge, s kojima smo navikli živjeti. Više se ne prepoznajemo. Ljepši smo, nježniji, mudri. Oslobođeni smo svoje malodušnosti i zavisti. Osjećamo se u stanju oprostiti najmržem neprijatelju. Svako drvo, svaku ulicu, svaku minutu obasjavamo svojom srećom i čudimo se njezinoj dotad neotkrivenoj ljepoti. Osjećamo da smo jedno s nebom, kišom, vjetrom. Napokon pripadamo ovom svijetu i napokon mu uopće više ne pripadamo.
Monika Maron: Animal triste (Fraktura, 2005., prevela Latica Bilopavlović)
